Kotromanići
Kotromanići su bosanska vladarska dinastija koja je vladala približno od 1250. do 1463. godine. Vladali su u Bosni kao banovi i kasnije kao kraljevi.
| Kotromanići | |
|---|---|
| Države | Bosna |
| Osnivanje | 1250. |
| Osnivač | Prijezda I |
| Posljednji vladar | Stjepan Tomašević |
Porijeklo uredi
Porijeklo joj nije razjašnjeno (postoje različite spekulacije o tome, prikaz kojih se može naći u djelima Orbinija i Mandića). Neki autori su iznijeli uvjerenje da su Kotromanići njemačkog porijekla, zbog sufiksa -mann u njihovom imenu.
Vjera uredi
Nakon 1340. godine, svi Kotromanići, osim Stjepana Ostoje (koji je bio bogumil), su vladali kao rimokatolici. Iako su Vatikan i Ugarska vršili pritisak na njih zbog njihovih heretičkih uvjerenja (koje su odbacili da Bosna ne bi bila meta križarskih ratova) oni su i nakon prelaska na Rimokatoličanstvo tajno podržavali Crkvu bosansku.[1]
Vladavina uredi
Prvi poznati član dinastije, ban Prijezda I, bio je rođak i nasljednik bosanskog bana Mateja Ninoslava. Prijezdu su naslijedili sinovi Prijezda II i Stjepan I, zvan Kotroman, po kojem je dinastija dobila ime. Banovali su zajedno približno do 1290. godine, a potom je čast bosanskog bana obnašao sam Stjepan. Oko 1302. potisnuo ga je Mladen I Bribirski (Šubić), koji je zavladao kao "ban bosanski". Pri kraju njegove vladavine bansku čast u Bosni preuzeo je sin Stjepana I, Stjepan II, najprije kao vazal Mladena II Bribirskoga, a zatim kao samostalan vladar (1322-1353).
Za njegove vladavine Bosna se znatno teritorijalno proširila. Njegova kćer, Elizabeta Kotromanić, udala se za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I Anžuvinca. Stjepana II naslijedio je sin njegovog brata, Tvrtko I (ban 1353-1377; kralj 1377-1391), najistaknutiji vladar dinastije. Od vremena njegove vladavine plemićki sabor (stanak) u Bosni birao je vladare isključivo iz roda Kotromanića. Tokom vladavine Tvrtkovog nasljednika, Stjepana Dabiše (1391-1395), ojačala je moć bosanskih velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Pavla Radinovića i Sandalja Hranića Kosače, koji su utjecali na izbor pojedinih vladara u Bosni. Nakon kratke vladavine Dabišine udovice Jelene Grube (1395-1398), na bosansko prijestolje su došli Stjepan Ostoja (1398-1404, 1409-1418), Tvrtko II (1404-1409, 1421-1443), Stjepan Ostojić (1418-1421), Stjepan Tomaš (1443 -1461) i Stjepan Tomašević (1461 - 1463).
Stjepan Tomašević je oženio Jelenu Branković, jedinu kćerku srpskog vladara Lazara Brankovića. Ona mu je u miraz donijela vlast nad Srbijom, te je Stjepan Tomašević vladao kao despot Srbije od vjenčanja s Jelenom do pada Srbije pod osmansku vlast.
Tokom cijele vladavine Kotromanići su bili, tješnje ili slabije, vazalski povezani s hrvatsko-ugarskim kraljevima. Glavni posjedi nalazili su im se u srednjoj Bosni, u dolini rijeke Bosne do Vranduka i u župi Lašvi. Od značajnijih gradova posjedovali su Visoko, Sutjesku, Bobovac, Fojnicu i Kreševo te okolna rudarska naselja. Brakom Stjepana Ostoje i Jelene Nelipčić, udovice Hrvoja Vukčića Hrvatinića, stekli su Plivsku i Lučku župu s Jajcem, u kojem su stolovala dva posljednja bosanska kralja.
Pad Bosne i nakon pada uredi
Dinastija Kotromanića je zbačena s osmanskim osvojenjem srednjovjekovne Bosne 1463. godine, kada je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461-1463). Zajedno s njim pogubljen je i njegov stric, Radivoj Ostojić, te njegov rođak (Radivojev najstariji sin) Tvrtko. Muški članovi dinastije koji su preživjeli pad Bosne bili su dva unuka kralja Stjepana Ostoje: Šimun (mlađi sin Ostojinog mlađeg vanbračog sina, kralja Stjepana Tomaša) i Matija (najmlađi sin Ostojinog starijeg sina Radivoja), a moguće je da je u trenutku pada Bosne bio živ i treći Ostojin unuk, Đurađ (srednji sin Radivoja). Šimun je otišao u Istanbul, primio islam, postao poznat kao Ishak-beg Kraljević i dobio provinciju Karesi na upravu. Matija se posljednji put u izvorima spominje 1465. godine. Đurađ se u izvorima spominje posljednji put 1455. godine pa je moguće da je umro prije pada Bosne.
Rodoslov uredi
| bračna zajednica; zakonita djeca | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| vanbračna zajednica; vanbračna djeca | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Prijezda I 1211-1287 Ban 1250-87 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Prijezda II d. 1290 Ban 1287-90 | Stjepan I d. 1314 Ban 1287-1314 | Elizabeta Nemanjić d. 1331 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Stjepan II d. 1353 Ban (1314-)1322-53 | Elizabeta Pjast | Vladislav d. 1354 | Jelena Šubić | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Katarina | Stjepan Dabiša umro 1395. vladao 1391-95 | Jelena Gruba umrla pos. 1399. vladala 1395-98 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Elizabeta 1340-1387 | Herman II Celjski c.1365-1435 | Tvrtko I 1338-1391 ban 1353-77 kralj 1377-91 | Doroteja Bdinska umrla c.1390 | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Marija Anžuvinska c.1371-1395 | Žigmund Luksemburški 1368-(r.1387-)1437 HRE 1433-37 | Barbara Celjska 1392-1451 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Kujava Radinović | Ostoja umro 1418. vladao 1398-1404, 1409-18 | Jelena Nelipčić | Tvrtko II umro 1443. vladao 1404-09, 1421-43 | Doroteja Gorjanska umrla 1438. | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Ostojić umro 1421. vladao 1418-21 | Radivoj umro 1463. | Vojača | Tomaš umro 1461. vladao 1443-61 | Katarina Kosača 1424-1478 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Matija | Jelena Branković 1447-1498 | Stjepan Tomašević 1438-1463 vladao 1461-63 | Ishak-beg Kraljević (Sigismund) | Katarina | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Povezano uredi
Reference uredi
- ↑ John Van Antwerp Fine, The Late Medieval Balkans, A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1987.