Janko Vukotić (Čevo, Cetinje, 18. veljače 1866. - Beograd, 4. veljače 1927.), crnogorski vojskovođa, serdar, od 1918. pripadnik Vojske Kraljevine SHS.

Janko Vukotić
Biografske informacije
Rođenje 1866.
Cetinje, Kneževina Crna Gora
Smrt 1927.
Beograd, Kraljevina SHS
Državljanstvo Crnogorac
Karijera
Čin crnogorski serdar, general
Ratovi Prvi balkanski rat, Drugi balkanski rat, Prvi svjetski rat
Vojska Crnogorska vojska do 1916., Vojska Kraljevine SHS 1918.-1927.
Nagrade Najveća crnogorska državna i vojna odličja do 1918.

Bio je u srodstvu sa kraljevskom obitelji Petrović-Njegoš.

Vojnu akadeniju je završio 1886. u Modeni (Italija)[1].

Brigadir Crnogorska vojske od 1902. godine. Također se angažirao i na političkom planu kao jedan od najlojalnijih suradnika kralja Nikole I. Petrovića.

U Prvom balkanskom ratu zapovjednik je Istočnog odreda koji je oslobodio: Mojkovac, Bijelo Polje, Pljevlja, Berane, Plav, Rožaje. Postrojbe serdara Vukotića su prodrle duboko na teritorij Kosova, zauzevši gradove Đakovicu i Peć.

U Drugom balkanskom ratu zapovjednik je Crnogorske divizije koja je upućena u Makedoniju (Bregalnica) radi pomoći Srbima u sukobu oko podjele teritorija sa Bugarima.

U Prvom svetskom ratu najprije zapovjednik Hercegovačkog i Sandžačkog odreda Crnogorske vojske. Njegove su postrojbe prodrile blizu Sarajeva (na Jahorinu i Pale). Nakon povlačenja srpskih časnika iz Vrhovnog stožera Crnogorske vojske imenovan je u kritičnom periodu koncem 1915. Vukotić za načelnika stožera.

Nakon Mojkovačke bitke i kapitulacije Kraljevine Crne Gore bio je Vukotić uhićen i upućen u logor u Mađarsku.

Nakon 1918. dao novu prisegu kralju Petru I. Karađorđeviću i kasnije dobio čin armijskog đenerala u Vojsci KSHS, no do umirovljenja nije bio imenovan za značajnije vojne dužnosti.

U Mojkovcu mu je, na središnjem trgu, podignut 1997. spomenik.

Zanimljivosti uredi

Janko Vukotić je jedini komandant koji je dobio istovremeno tri najveća srpska i crnogorska odlikovanja: Karađorđevu zvijezdu s mačevima, Bijelog orla sa mačevima i Obilića medalju.[2]

Bilješke uredi

  1. Vojna enciklopedija, knjiga 10, str. 630, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1975.
  2. Antonije Đurić, Solunci govore, Niro „Književne novine“, osmo izdanje, Beograd 1989. - str. 338