Ibn Arabi (1165-1240) je bio srednjovekovni arapski filozof, sufi mistik i pesnik iz Al-Andaluza. Ostao je ponajviše upamćen po svom ontološkom učenju o jedinstvu bića (ar. Wahdat-ul-Wujood), ljubavnoj poeziji i zastupanju jednakosti svih religija.

Ibn Arabi
Srednji vek
Islamska filozofija
Rođenje1165, Mursija, Andaluzija[1]
Smrt1240, Damask, Sirija[1]
Filozofija
Škola/TradicijaSufizam
Glavni interesiFilozofija, ontologija, teologija, poezija
Znamenite ideje
jedinstvo bića,
jedinstvo religija

Život uredi

Mladost uredi

Abu Bakr Muhamad Ibn ‘Arabi al-Hatimi al-Tai je rođen u mursijskom medinatu (današnja Mursija), u Al-Andaluzu (današnji jug Španije), 28. jula 1165. godine. Ibn Arabijeva porodica je prešla u Sevilju, grad u Andaluziji, kada je imao osam godina. Mavarska Andaluzija je tada bila središte napredne kulture u kojoj su se ukrštale jevrejska, hrišćanska i islamska misao, i putem koje su mnoga filozofska dela antike dospevala u Evropu.[2] Arabijev otac beše blizak prijatelj Abdula Kadira Džilanija, sufijskog majstora i osnivača jednog od najvažnijih derviških bratstava - kadiri reda. Abdul je u Ar -abiju video darovitog mladića, i na njegov savet, otac ga je poslao u Lisabon da studira pravo i islamsku teologiju.[3]

Po svršetku studija, Arabi se vratio u Sevilju, gde je uz najveće učenjake svoga doba proučavao svete spise i proročku tradiciju. Slobodno vreme je uglavnom je provodio u društvu sufija. Želja da sretne svakog duhovnog učitelja za koga bi čuo vodila ga je da putuje po celoj Andaluziji. Pored brojnih duhovnika s kojima se susretao, ističu se i dve žene: Jasmina od Maršena i Fatima iz Kordobe, koje su važile za istaknute duhovne učiteljice onog vremena.[4] Negde u to vreme Ibn Arabi upoznaje drugog andaluzijskog filozofa Ibn Rušda (lat. Averoes), sa kojim postaje i veliki prijatelj. U gradu Almeriji, velikom duhovnom središtu i centru filozofske škole Ibn Masare, zvanično je stupio na put sufizma.[4] Od tada je često putovao i izvan Al-Andalusa, povremeno odlazeći i do Severne Afrike, posebno u Tunis, gde se upoznao sa delom "Skidanje sandala" (Hal’an-na’laun) čuvenog portugalskog sufije Ibn Kasija, pri tom napisavši i komentar na njegov sadržaj. Nakon godine 1198. godine, njegova duhovna iskustva su postala tako intenzivna da je neretko doživljavao najviša zrenja i duhovne izlete. Na njega je posebno prosvetljujuće uticala viziju duhovne hijerarhije koja upravlja kosmosom, koju je doživeo u tom periodu.[4] Andaluziju je odlučio da napusti nakon vizije božanskog prestola na svetlosnim stubovima, oko kojega je kružila ptica koja mu je prenela poruku o nužnosti kretanja na hodočašće u Meku. Do tada je već širom Španije bio poznat po svojim pesmama, kojima je preko ljubavne poezije običnim ljudima približavao put sufija.[3]

Hodočašće u Meku uredi

 
Ibn Arabi sa učenicima.

U svojoj trideset petoj, 1200. godine napušta Iberijsko poluostrvo sa namerom da učini hadžiluk u Meku, gde ostaje narednih nekoliko godina, započinjući pisanje čuvenog dela „Otkrovenja iz Meke“ (Al-Futuhat al-Makkiyya), koje završava tek mnogo godina kasnije. Tamo susreće i jednu izuzetno obrazovanu, mladu i lepu Persijanku, pod čijim utiskom piše „Tumač čežnji“ (Tarjuman al-Ashwaq), nadahnute stihove ljubavne poezije.[3] 1204. godine zajedno sa učenikom Isakom odlazi iz Meke za Anatoliju, obilazeći mnoge druge gradove Istoka i upoznajući najveće naučnike i umetnike svoga vremena.[5] Njegova putovanja vodila su ga u Kairo i Konju, glavni grad rumskih Seldžuka, gde je sreo svog slavnog učenika Sadrudina Konjevija, koji je napisao čuvene komentare na njegov opus.[4] Andaluzijski filozof je posetio i Bagdad, a 1223. godine se seli u Damask, gde ostaje do kraja života.

Smrt i nasleđe uredi

Umro je u 76. godini života, 10. novembra 1240. godine. Pokopan je u Salihiji, severno od Damaska, u podnožju brda Kasijun, gde i dan-danas njegov mauzolej, podignut od strane sultana Selima II, služi kao mesto hodočašća brojnih poštovalaca Ibn Arabijeva učenja.[6] U islamskom svijetu je ostao poznat kao Ash-sheikh al-akbar - Najveći majstor. Takođe mu je na arapskom data počasna titula Muhyuddin[nedostaje referenca] ili oživotvoritelj vere. Ibn Arabi je izvršio ogroman uticaj na brojne mislioce, među kojima su: Nablusi, Kašani, Kajsari, Bali Efendi, Gami, Abd al-Karim al-Gili, Mahmud Šabistari, Ibn Turke, Sajed Hajdar Amoli, Abi Gumhur, Mula Sadra, Širazi, Rejmond Lul, Rene Gjenon, Frithjof Skjon, R. Nikolson, Afifi, T. Burkhart, i drugi.[4]

Filozofija uredi

Filozof iz Andaluza je nastojao da ostvari sintezu zapadne i istočne mistične filozofije, koristeći raznorodne izvore - Kuran i islamsku tradiciju, neoplatonizam, sufizam, hrišćanski misticizam, jevrejske pisce kabalističke tradicije i slično.[7] Zbog toga je od zastupnika pravovernog islama često proglašavan za jeretika i nevernika.[8]

San i stvarnost uredi

Glavni članak: Budnost

Za Ibn Arabija, san je jedan od puteva „onostranog do ovostranog“, pored nadahnuća (ilham), koja se smatra „razbuđivanjem budnosti“, i objave (wahy), koja je najviši oblik razbuđivanja čovečanstva - tim putem je Mojsije dobio Zapovesti, David Psalme, Isus Jevanđelje, a Muhamed Kuran.[9] Arabi govori da između objave i sna nema suštinske razlike izuzev što se snivanje javlja u stanju spavanja, a objava Božijim poslanicima dolazi u budnom stanju. Snovi u kojima se spavaču nešto reklo (u kojima je on nešto čuo) se u islamskoj tradiciji nazivaju istinonosnim snovima i oni su zrnca jednosti (tawhida) koja nam se podaruju u proplamsajima.

Takozvana stvarnost, odnosno svet čula koji nas okružuje i koji smo navikli da smatramo stvarnošću, za Ibn Arabija nije ništa drugo doli san. Naša čula primaju utiske koje razvrstavamo i uređujemo svojim umom, uspostavljajući čvrst poredak stvari. Ova konstruisana tvorevina uma zatim se naziva stvarnošću. Međutim, prema Ibn Arabiju, to nije stvarnost u pravom smislu te reči, odnosno nije biće (wujud) kakvo jeste. Ljudima u svetu čula biće je jednako neprimetno kao što su objekti čula neprimetni čoveku koji spava. Ibn Arabi primećuje da u pogledu čulnog nema nikakve razlike između sna i stvarnosti jer je „funkcija uobrazilje da proizvodi čulne stvari i ništa više“.[10]

 

Ovaj svet je puki privid: on nema stvarno postojanje. I to je ono što se naziva uobraziljom (khayal). Za tebe je upravo uobrazilja samostalna stvarnost, sasvim različita i nezavisna od apsolutne stvarnosti, iako ona to nikako nije ... Znaj da si i ti samo jedna uobrazilja. I sve što opažaš i kada sebi govoriš „to nisam ja“, takođe je uobrazilja. Prema tome, čitav postojeći svet je uobrazilja unutar uobrazilje.[10]

Međutim, takozvanu stvarnost ne treba smatrati potpuno neosnovanom, jer ona ipak odražava istinsku stvarnost na nivou predstave. Takozvana stvarnost je san, ali ne i puki privid. Ona je oblik javljanja (tajalli) apsolutne stvarnosti koju Ibn Arabi naziva istina (al-haqq). Promenljivi svet postojanja i nastajanja, sa mnoštvom pojavnih oblika, predstava je koja delimično otkriva i samu stvarnost. Stoga Ibn Arabi smatra da je stvarnost potrebno protumačiti na pravilan način, baš kao što tumačimo snove. Uobrazilja čini vidljivim, premda nejasno i zamagljeno, više prisutnosti bića, te stoga predstavlja kariku između čulnog i duhovnog sveta. Onaj ko je u stanju da spozna ispoljavanje jedne stvarnosti u različitim oblicima mnoštvenosti, dosegao je najdublje misterije sufijskog puta (tariqah). Međutim, ova spoznaja uglavnom ostaje nedostupna većini ljudi koji su uvereni da je čulni svet nešto materijalno i čvrsto.[10]

Jedinstvo bića uredi

Osnova Ibn Arabijevog filozofskog sistema je izražena učenjem o "jedinstvu bića" (ar. wahdat-ul-wujood). Samo apsolutno biće jeste i samo ono jeste istinska stvarnost. Ovo božansko biće se, prema Ibn Arabijevoj ontologiji, otkriva u pet prisutnosti (hadarat):[11]

  • prisutnost suštinskog (Hadrat al-Dhat)
  • prisutnost energija (Hadrat al-Af`al)
  • prisutnost imena i obeležja ('alam al-Malakut)
  • prisutnost slika i predstava ('alam al-mithal)
  • prisutnost čula i pojava ('alam al-shadadal)

Prva od ovih prisutnosti je stvarnost odnosno apsolutno biće, što predstavlja neizrecivu tajnu. Isijavanje bića (al-fayd al-wugudiyy) neprestano struji prisutnostima kao što voda teče rekom. Stvari iz nižih prisutnosti služe kao simboli za stvari iz viših. Stoga se ravan imena i obeležja ponekad naziva i međusvetom međusvetova (Berzehul-berāzih). Ravan slika i predstava je međusvet između nadčulnog i čulnog sveta. Stvari na najnižoj prisutnosti bića (u čulnom svetu) jesu pojave u pravom smislu reči, odnosno obličja u kojima se neposredno otkriva ravan slika, a posredno i neizreciva tajna. Sve, bez obzira da li je duhovno ili materijalno, vidljivo ili nevidljivo, zapravo je otkrivanje (kashf) jednog. Sve raznovrsnosti imena i obeležja, u odnosu na čistu svetlost božanske biti, samo su razložene nijanse duginih boja. Kao što dugine boje čine vidljivim ruho u kojem se skriva čista svetlost, tako božanska imena i obeležja predstavljaju raskošno ruho u kojem se večna božanska suština skriva od očiju sveta.[4]

Jedno se razlučuje na mnoštvo kroz bezbrojne forme stvari. Ali pošto uistinu ništa ne postoji osim jednog, mudrac svaku stvar smatra mestom na kojem se otkriva biće. Međutim, većina ljudi živi vezana za najnižu prisutnost bića, ravan čulnih predmeta. Oni ne vide iza slika stvari, a veo iluzije čini da im tvorevina izgleda podjednako stvarno kao i tvorac.[10]

Jedinstvo religija uredi

Ibn Arabi je razradio ideju o transcendentnom jedinstvu religijskih formi kroz pojam večnog i univerzalnog logosa, koji predstavlja okosnicu božanske objave. Ibn Arabi nije razvijao ideju o jedinstvu religija pukim brisanjem istorijske različitosti ispoljavanja religijskog duha, već je nastojao da pronikne u unutrašnju suštinu različitih religijskih formi i da sve tokove reči Božije vrati na njihov jednosni izvor.[4]

Savršeni čovek uredi

Za filozofa iz Andalusa, savršeno ljudsko biće (al-Insān al-Kāmil) je vrhunac Božje kreacije. Savršeni ili potpuni čovek predstavlja uglačano ogledalo u kome se odražavaju svi svetovi, od kosmičkog do mineralnog, nudeći odraz lika Božijeg. U savršenom čoveku, Bog se ispoljava; ljudsko biće je slika Božanskog.[3] Bogu je njegova kreacija potrebna da bi sozercavao sebe, da bi bila njegovo zrcalo; savršeni čovek je božanski mikrokosmos.

Bog je sebe učinio vidljivim samome sebi u formi koja je ostvarena snagom toposa u kojem se on opaža. Njemu štošta na taj način biva vidljivim, a što ne bi moglo biti vidljivo kad ne bi bilo onog pojedinačnog toposa i njegovog samoočitovanja u njemu. (Pre stvaranja čoveka) univerzum je postojao poput maglovitog i nejasnog lika koji ima formu, ali ne i dušu u sebi. Univerzum bejaše poput neuglačanog ogledala... Takvo stanje je prirodno iziskivalo da ogledalo sveta postane uglačanim. I bi stvoren čovek kako bi predstavljao istinski sjaj ogledala i sami duh forme.[4]

 
Ibn Arabijev grob u Damasku predstavlja važno mesto hodočašća.

Ibn Arabi razlikuje „svetovni način postojanja“ (al—nash'a al—dunyawiya) i „onostrani način postojanja“ (al—nash'a al—ukhrawiya). Svetovni način je svojstven većini ljudi, i u njemu je čovek sasvim pod vlašću svoga tela, zastorom potpuno odvojen od istinske stvarnosti. Radi uklanjanja vela, Ibn Arabi preporučuje vežbe za razvijanje „duhovnog vida“ (ayn al—basira), koje vode preobražaju čoveka. On govori o potrebi buđenja iz velikog sna života u kojem čovek svakodnevno sanja da se budi iz posebnih snova.[10] Čovek može postići budnosti samo uz večno budnoga Boga. Iskonska težnja ka sjedinjenjem (ittihad) se ostvaruje u dve etape, od kojih je prva iščezavanje (fana) u božanskom, a druga istrajavanje (baqa) u večnoj prisutnosti.

Poezija uredi

Ibn Arabijeva poezija je gotovo uvek dvosmislena. Mnoge pesme, naizgleg ljubavne, imaju dublji mistični značaj. Ibn Arabijev simbolički jezik često uzima izraze koje su drugi pre njega koristili, jer se ljudima obraća terminologijom njihove vlastite kulture. U mnogim njegovim pesmama se govori o sveopštoj ljubavi i jednakosti svih religija.

Srce moje kadro posta da svaki oblik nosi,
na livadi gazele, manastir učen, fin,
hram kumirski, Ćabu hodočasnika,
ploče Tore, Kuran poštovani:
Ja sledim ljubavi veru,
gde ona na životinji svojoj jaše,
to je moj put.
(prepev na srpski jezik)[3]

Srce moje je postalo primateljkom svakog oblika,
pašnjakom za gazele, samostanom za monahe,
panteonom za idole, Ka‘bom za hodočasnike,
Pločom Tore i Knjigom Kur‘ana.
Ja razglašujem religiju ljubavi,
pa kamogod deve ljubavi da krenu,
ondje je moja vjera i moj Vjerozakon.
(prepev na bosanski jezik)[4]

Dela uredi

 
Srednjovjekovni popis djela

Ibn Arabiji se pripisuje više stotina spisa, iako za mnoga od njih nije pouzdano dokazano da su njegova.[12] Pošto je filozof iz Andaluza veliki deo života proveo putujući, gotovo svako njegovo delo je nastajalo u drugoj zemlji ili gradu. Ni dan-danas nije utvrđen konačan broj njegovih spisa niti je potpuno istražen njegov književni opus.[4] Dobar deo njegovih rukopisa je razbacan po raznim bibliotekama širom islamskog sveta i Evrope. Neki od njegovih poznatih spisa su:

  • Dragulji mudrosti (Fusus al—hikam)
  • Otkrovenja iz Meke (Al-Futuhat al-Makkiyya), njegovo najveće delo koje pokriva veliki broj oblasti, od mistične filozofije, preko sufizma do tumačenja vizija i snova.
  • Sozercavanje svetih tajni (Mashahid al-asrar), verovatno njegovo prvo veće delo koje se sastoji od četrnaest vizija i razgovora sa Bogom.
  • Božanske izreke (Mishkat al-anwar), zbirka hadisa koju je sastavio Ibn Arabi
  • Knjiga poništenja u sozercanju (K. al-Fana' fi'l-mushahada), kratak esej o značenju mističnog poništavanja (fana).
  • Knjiga Božjih dana (Ayyam al-sha'n), knjiga o prirodi vremena
  • Drvo sveta i četiri ptice (al-Ittihad al-kawni), knjiga pesama o potpunom čoveku i četiri načela postojanja
  • Tumač želja (Tarjuman al-Ashwaq), ljubavna poezija (ghazals), kojoj je Ibn Arabi u drugom izdanju dodato mistična tumačenja.

Neki smatraju da njegovo celokupno delo predstavlja "najimpozantniji spomenik mističke spekulacije što ga je svet ikada video".[13]

Napomene uredi

  1. 1,0 1,1 „The Meccan Revelations”. World Digital Library. 1900-1999. Pristupljeno 2013-07-14. 
  2. Ibn 'Arabi Society
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Ibn 'Arabi – Najveći majstor Arhivirano 2008-05-29 na Wayback Machine-u (Nebojša Barać)
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 Ibn ‘Arabi – mislilac istoka i Zapada (Rešid Hafizović)
  5. Ibn al-'Arabi (by William Chittick)
  6. „Tomb of Ibn Arabi”. Arhivirano iz originala na datum 2010-09-11. Pristupljeno 2010-06-12. 
  7. Dragulji mudrosti, srpsko izdanje[mrtav link]
  8. Ibn Arabi, vođa nevjerstva i zablude
  9. Enes Karić, Smrt - san s onu stranu, Zbornik radova „San, java i buđenje“ (priredio Dušan Pajin), Dečje novine, Gornji Milanovac, 1991.
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 Tošiko Izucu, San i stvarnost kod Ibn Arabija, Zbornik radova „San, java i buđenje“ (priredio Dušan Pajin), Dečje novine, Gornji Milanovac, 1991.
  11. http://www.kheper.net/topics/Islamic_esotericism/Ibn_Arabi-worlds.htm Arhivirano 2008-09-17 na Wayback Machine-u Planes of Existence in Ibn Arabi's Cosmology
  12. „Ibn Arabi (1165-1240)”. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-26. Pristupljeno 2010-06-12. 
  13. R. A. Nikolson

Eksterni linkovi uredi