Humanistički naturalizam
Humanistički naturalizam ogranak je filozofskog naturalizma po kojem ljudska bića mogu najbolje kontrolirati i razumjeti svijet uporabom znanstvene metode. U njemu se ne traga za konceptima duhovnosti, intuicije i metafizike jer su oni nefalsifikabilni i stoga ne mogu nikad napredovati više od osobnog mišljenja. Između prirode i onoga što leži "izvan" prirode ili "nad" njome nije povučena granica; sve se smatra rezultatom objašnjivih procesa unutar prirode, a ništa ne leži izvan nje.[1]
Vjeruje se da su sva živa bića zamršeni produžeci prirode i stoga zaslužuju određen stupanj uzajamna poštovanja od ljudskih bića. Naturalisti prihvaćaju potrebu za adaptacijom na trenutačnu mijenu, no možda jest, i to da se život mora hraniti nad životom radi opstanka. No oni jednako tako priznaju potrebu za pravednom razmjenom resursa među svim vrstama.
Industrija i tehnologija ponekad se smatraju neprijateljima naturalizma, no to ne mora biti uvijek slučaj. Za one koji vjeruju u to, misao je da većina ljudske povijesti, društvâ bila su većinom poljoprivrednička i lovačko-sakupljačka i živjela su u relativnoj harmoniji i ravnoteži s prirodom. No s osvitom industrijske revolucije naturalisti smatraju da je ova ravnoteža sve više u opasnosti.
Izvori uredi
- ↑ Living Issues in Philosophy (4th ed.; New York: American Book Co., 1963): 215-221.
- Titus, Harold H. Living Issues in Philosophy (4th ed.; New York: American Book Company, 1963). OCLC 2658919