Hilderih (lat: Hildericus ili Hilderix, rođ. oko 456 — ubijen početkom septembra 533. god) bio je pretposlednji kralj Vandala i Alana (523530) i vladar severnoafričke Vandalske kraljevine.

Hilderih je rođen oko 456. godine u braku Huneriha, sina vandalskog kralja Gejseriha, i Eudokije, ćerke zapadnorimskog cara Valentinijana III. Po Gejserihovom zakonu, kraljevska vlast se u Vandalskoj kraljevstvu nasleđivala po principu seniorijata tj najstariji član vladarske porodice je automatski nasleđivao tron. Kada je Trasamund umro 6. maja 523. godine, Hilderih, koji je već bio u poodmaklim godinama (imao je oko 65) je postao novi kralj.

Kao pristalica arijanstva Trasamund je pred kraj života, nakon zalečenja Akakijeve šizme, prvog velikog crkvenog raskola između Rima i Carigrada, postao podozriv prema svojim romanskim i pravoslavnim podanicima. Na samrti je zakleo Hilderiha da ne dozvoli da se pravoslavnom sveštenstvu vrate pređašnje privilegije i crkvena imovina. Međutim, Hilderih se nedugo po stupanju na presto pokazao kao najromanizovaniji među vandalskim kraljevima. Kao unuk rimskog cara odbacio je arijanstvo i prihvatio pravoslavlje i pokazao se kao prijatelj pravoslavnog sveštenstva. Hilderih je dozvolio pravoslavnima da izaberu novog episkopa Kartagine i nakon toga navodno su mnogi Vandali prihvatili pravoslavlje. Vrhunac njegove romanofilske politike bilo je kovanje novca sa likom istočnorimskog (vizantijskog) cara Justina I. U simboličnom pogledu ovaj potez je označio prihvatanje vrhovne vlasti rimskog cara.

Hilderihova politika izazvala je nezadovoljstvo na dvoru. Prvo se pobunila udovica bivšeg vladara Amalafrida, sestra ostrogotskog kralja Italije, Teodorika. Hilderih je prvo pogubio njenu gotsku pratnju i nakon toga kraljica je pobegla iz Kartagine i sklonila se među berberska plemena. Ipak, Hilderihovi ljudi su je nedugo zatim zarobili i Amalafrida je umrla u tamnici. Njen brat Teodorik je odmah posumnjao na ubistvo i počeo je da oprema flotu koja bi kaznila vandalskog kralja, ali je i sam umro tokom priprema 526. godine.

Zbog svojih godina Hilderih nije bio u stanju da lično predvodi vojsku u borbama protiv odmetnutih berberskih (mavarskih) plemena koja su još od kraja 5. veka odbacila vandalsku vlast u zaleđu afričke obale. Hilderih je protiv Berbera poslao jednog od svojih nećaka, Hoamera, ali je ovaj vojni pohod doživeo krah. Kralj je tada angažovao svog sinovca i prestolonaslednika Gelimera da pokrene novi pohod na Mavre. Gelimer je bio uspešan i zatim je svoju novostečenu popularnost iskoristio da uz podršku arijanskog plemstva svrgne Hilderiha 19. maja 530. godine.

Nakon što su Hilderih, Hoamer i njihove pristalice utamničene i vizantijski car Justinijan I je zatražio njihovo oslobađanje. Ustvari, Justinijan je želeo da obnovi rimsku vlast u zapadnom Mediteranu i tražio je priliku da se umeša u unutrašnje trzavice među Vandalima. Zahvaljujući uklanjanju Amalafride, Ostrogoti su spremno dozvolili vizantijskom vojskovođi Velizaru da upotrebi Siciliju kao bazu za svoj pohod Vandale. Kada se početkom septembra 533. godine Velizar sa 16 000 ratnika iskrcao na obali današnjeg Tunisa, Gelimer je nerazborito pogubio Hilderiha. Velizar je sada zatražio obnovu rimske vlasti u Africi i krajem marta 534. osvajanje Vandalske kraljevine je završeno.

Pobedonosni vojskovođa je u Konstantinopolj odveo Gelimera i grupu uglednih vandalskih zarobljenika među kojima su bila i Hilderihova deca i unuci. Prokopije iz Cezareje beleži da su Hilderihovi potomci bili bogato obdareni od Justinijana i njegove supruge Teodore. Prokopije je Hilderiha opisao kao blagog i predusetljivog, ali i neratobornog vladara.

Izvori uredi

  • The Prosopography of the Later Roman Empire II: A.D. 395-527, ed. J.R. Martindale, Cambridge 1980, str. 564 - 565.
Prethodnik:
Trasamund
Vandalski kraljevi

523. - 530.

Nasljednik:
Gelimer