Wikipedija

H. P. Lovecraft

Za ostala značenja, vidi H. P. Lovecraft (razvrstavanje).

Howard Phillips Lovecraft (Providence, 20. kolovoza 1890 – Providence, 15. ožujka 1937) bio je američki pisac koji je posthumno stekao slavu kao jedan od najcijenjenijih i najutjecajnijih horor autora. Za života je bio praktički nepoznat i objavljivao je isključivo u šund časopisima, međutim danas ga se smatra jednim od najvažnijih i najznačajnijih horor autora XX. vijeka.

H. P. Lovecraft
Biografske informacije
RođenjeHoward Phillips Lovecraft
20. kolovoza 1890.
Sjedinjene Američke Države Providence, RI, Sjedinjene Države
Smrt15. ožujka 1937.
Sjedinjene Američke Države Providence, RI, Sjedinjene Države
Počivalištegroblje Swan Point
Sjedinjene Američke Države Providence, RI, Sjedinjene Države
PseudonimLewis Theobald
Humphrey Littlewit
Ward Phillips
Edward Softly
Isaac Bickerstaffe, Jr.
DržavljanstvoSjedinjene Američke Države američko
SupružnikSonia Greene
(v. 1924.; u. 1937.)
RodbinaWinfield Scott Lovecraft (otac)
Sarah Susan Phillips (majka)
Obrazovanje
Zanimanjepisac, novinar
Opus
1917. – 1937.
Književni pravackozmicizam
Književne vrstehoror, čudna fikcija, znanstvena fantastika, fantastika, kozmički horor, gotska fikcija, poezija
Jezikengleski jezik
Nagrade
Inspiracija
Od
Na
Potpis

Rođen je u Providenceu, RI, gdje je i proveo većinu svog života. Uglavnom je pisao kratku prozu (kratke priče i novele), a među njegovim najznačajnijim djelima su priče "The Rats in the Walls" i "The Call of Cthulhu" te novele At the Mountains of Madness, The Shadow over Innsmouth i The Shadow Out of Time; sve su one dio tzv. Cthulhu mitova, koji čine okosnicu Lovecraftovog fiktivnog univerzuma. Lovecraft nikada nije uspio, kao pisac i urednik, zarađivati toliko da se može uzdržavati. Komercijalni uspjeh mu je uglavom bježao, djelomično i zato što nije imao snage i samopouzdanja da se promovira. Kako su godine odmicale, živio je u sve lošijim uvjetima, a do svoje smrti u 46. godini života, svo nasljedstvo što ga je bio dobio je potrošeno.[1]

Biografija uredi

Rani život (1890–1908) uredi

 
Portret H. P. Lovecrafta iz 1892. godine.

Lovecraft se rodio 20. kolovoza 1890. godine u obiteljskom domu u Providenceu, RI. Bio je jedino dijete Winfielda Scotta Lovecrafta (1853–1898) i Sarah Susan (Susie) Phillips Lovecraft (1857–1921).[2] Iako je njegovo zanimanje teško odrediti, Lovecraftova buduća supruga, Sonia Greene, objasnila je kako je Winfield Lovecraft bio trgovački putnik za kompaniju Gorham, koja je proizvodila srebrninu.[3] Obitelj njegove majke bila je dobrostojeća u vrijeme njezina braka s Winfieldom, jer je njezin otac, Whipple Van Buren Phillips, sudjelovao u brojnim značajnim poslovnim pothvatima.[4] U travnju 1893. godine, nakon psihotične epizode u jednom hotelu u Chicagu, Winfield Lovecraft je interniran u psihijatrijsku bolnicu Butler u Providenceu. Iako nije jasno tko je točno prijavio Winfieldovo ponašanje bolnici, medicinski dokumenti navode kako je "povremeno činio i govorio neobične stvari" barem godinu dana prije internacije.[5] Winfield Lovecraft je proveo pet godina u bolnici prije nego je 1898. godine umro. Njegova smrtovnica navodi kako je umro od progresivne paralize, što je termin koji se često koristio u slučajevima uznapredovalog sifilisa.[6] Kako Susie nikada nije imala simptome te bolesti, postavljalo se pitanje koliko je njihov brak bio intiman. Godine 1969., Sonia Greene je sugerirala kako se Susie kao supruga grozila fizičkih kontakata te da je Winfield, kao trgovački putnik, "utaživao svoje seksualne želje gdjegod je mogao".[7] Kako je Greeneova došla do ovog zaključka ostaje nejasno, s obzirom da nikada nije upoznala Lovecraftove roditelje, mada je sam pisac na identičan način opisao svoju majku u pismu iz 1937. godine, dodavši kako je, nakon njegova ranog djetinjstva, izbjegavala svaki fizički kontakt s njim.[8] To pismo je kontradiktorno Susienom ponašanju prema njemu nedugo nakon očeva sloma. Prema izvještajima obiteljskih prijatelja, Susie se apsolutno posvetila malom Lovecraftu, tetošeći ga i ne puštajući ga iz vida.[9] Tokom cijelog svog života, Lovecraft je tvrdio da je njegov otac obolio od paralize zbog nesanice i iscrpljenosti od posla te je ostao pri tome sve do svoje smrti. Ostaje nejasno je li Lovecraft namjerno navodio lažnu verziju priče ili doista nije znao o pravim uzrocima očeve smrti.[5]

Nakon očeve hospitalizacije, Lovecraft je živio u obiteljskom domu s majkom, tetama Lillian i Annie te djedom i bakom, Whippleom i Robie.[10] Kasnije se jednom prilikom prisjetio kako je, nakon hospitalizacije oca, njegova majka bila "trajno pogođena boli". Whipple je preuzeo očinsku ulogu u dječakovu životu, a Lovecraft je kasnije naveo kako je djed postao centar njegovog svijeta. Kako je često bio na putu zbog posla, Whipple Phillips je održavao pisani kontakt s Lovecraftom, koji je već do svoje treće godine znao čitati i pisati. Kada bi bio kod kuće, Whipple je često pričao vlastite neobične priče i pokazivao Lovecraftu umjetničke predmete što ih je nabavio u Europi. Lovecraft se također prisjetio kako je Whipple bio glavni faktor u njegovom gubitku straha od mraka, natjeravši ga jednom prilikom, kada je imao pet godina, da prošeta kroz nekoliko mračnih prostorija u obiteljskom domu.[10] U ovom je periodu Lovecraft upoznao neke od svojih najranijih utjecaja, kao što su poema The Rime of the Ancyent Marinere Samuela Taylora Coleridgea s ilustracijama Gustavea Doréa, Knjiga tisuću i jedne noći, koju je dobio na poklon od majke, knjiga o mitologiji The Age of Fable, prvi dio trilogije Thomasa Bulfincha te Ovidijeve Metamorfoze.[11][12]

 
Lovecraft portretiran 1900. godine.

Mada nema jasnih dokaza da je Lovecraft bio blizak sa svojom bakom Robie, njezina smrti 1896. godine imala je snažan utjecaj na petipolgodišnjeg dječaka. Prema njegovom vlastitom kazivanju, njezina smrt bacila je obitelj u "sumornost od koje se nikada nije potpuno oporavila". Crne haljine njegove majke i njegovih teta su ga prestravljivale, a upravo je u ovom periodu počeo dobivati noćne more koje će kasnije utjecati na njegova djela. Konkretnije, imao je česte noćne more s jezivim, visokim i ispijenim likovima koje je nazvao "Nightgaunts"; njihovu pojavu je pripisao utjecaju Doréovih ilustracija, koje bi "[me] bacale kroz prostor mučnom brzinom, istovremeno me uznemirujući i goneći svojim odvratnim trozupcima". Trideset godina kasnije, ta bića će se pojaviti u Lovecraftovim djelima.[13]

Lovecraftova najranija književna ostvarenja datiraju otkako je imao otprilike sedam godina, a radi se o pjesničkim preradama u stilu Homerove Odiseje i ostalih mitoloških priča.[14] Kasnije je izjavio kako je, kao dječak, bio zaljubljen u rimski panteon, doživljavajući te antičke bogove kao istinsku ekspresiju božanstvenosti, koja je prethodila njegovom kršćanskom odgoju. Prisjetio se kako je, kao petogodišnjak, saznao da Djed Mraz nije stvaran, na što je upitao zašto "Bog također nije mit".[15] U dobi od osam godina razvio je snažan interes za prirodne znanosti, posebice astronomiju i kemiju. Također je proučavao i knjige o anatomiji dostupne u obiteljskoj biblioteci, iz kojih je naučio specifičnosti o ljudskoj reprodukciji koje su mu tek trebale biti objašnjenje, shvativši kako je to iskustvo "gotovo ubilo [moj] interes za tu temu".[16] Prema tekstovima iz njegove korespondencije, astronijima je 1902. godine postala glavna vodilja u formiranju Lovecraftovog pogleda na svijet. Počeo je izdavati časopis Rhode Island Journal of Astronomy koristeći hektografsku metodu tiskanja; danas je preživjelo 69 brojeva tog časopisa.[17] Često je dolazio i odlazio iz osnovne škole, koristeći privatne učitelje kako bi nadoknadio izgubljene školske godine; nastavu je propuštao zbog zdravstvenih problema, priroda kojih ni danas nije u potpunosti jasna. Pisani dojmovi njegovih vršnjaka opisuju ga kao povučenog, mada jako otvorenog prema svakome tko je dijelio njegov interes za astronomiju, pozivajući svakoga tko je želio promatrati nebo kroz njegov teleskop.[18]

Do 1900. godine, velik dio Whippleovih poslovnih pothvata je propadao, što je osjetno smanjilo obiteljsko bogatstvo. Bio je prisiljen otpustiti svu poslugu, nakon čega su Lovecraft, Susie, kao jedina neudata kćer, i on ostali sami u obiteljskom domu.[19] Na proljeće 1904. godine, Whippleov najveći posao doživio je katastrofu. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u dobi od 70 godina, Whipple je umro od moždanog udara. Nakon smrti svoga oca, Susie nije bila u mogućnosti održavati veliki obiteljski dom i ostatak očeva imanja. Kasnije tokom godine, bila je prisiljena preseliti se sa sinom u malenu jednokatnicu.[20] Lovecraft je ovaj period svog života nazvao najmračnijim, navodeći u pismu iz 1934. godine kako nije vidio smisla u daljnjem življenju.[21] Na jesen iste godine krenuo je u srednju školu. Slično kao i u osnovnoj školi, Lovecraft je imao periode dužeg izbivanja s nastave zbog nečega što je sam nazvao "gotovo slomom". Rekao je, doduše, da je unatoč manjim sukobima s profesorima, volio srednju školu i imao maleni krug bliskih prijatelja.[22] Nakon pauze tokom 1904. godine, nastavio je izdavati Rhode Island Journal of Astronomy, a pokrenuo je i časopis Scientific Gazette, koji se uglavnom bavio kemijom.[23] U ovom je periodu također stvorio prve primjerke djela koja će ga kasnije proslaviti, priče "The Beast in the Cave" i "The Alchemist".[24]

Godine 1908., malo prije nego je trebao maturirati, Lovecraft je doživio još jednu zdravstvenu krizu, iako se čini kako je ova bila ozbiljnija nego ijedna dotad. Točne okolnosti i uzroci iste ostaju nepoznati. Jedini direktni izvještaji su Lovecraftova kasnija pisma u kojima ju opisuje kao "nervni kolaps" ili "neku vrstu sloma", navodeći u jednom pismu kako je za sve kriv stres zbog srednje škole, iako je u njoj uživao. U drugom pismu u kojem referira na događaje iz 1908. godine, navodi: "Bio sam, i još uvijek jesam, žrtva intenzivnih glavobolja, nesanice i generalne slabosti živaca koje onemogućavaju da se ičemu kontinuirano posvetim". Iako je cijelo vrijeme tvrdio kako nakon srednje škole treba krenuti na Univerzitet Brown, nikada nije maturirao niti se vratio u školu. Je li Lovecraft patio od kakve fizičke boli, psihičkog problema ili nekakve kombinacije - nikada nije utvrđeno. Izvještaj jednog srednjoškolskog kolege navodi kako je Lovecraft imao "grozne tikove" te da bi ponekad "sjedio na svome mjestu, a onda bi odjednom ustao i poskočio". Harry Brobst, koji je zabilježio tu priču i imao doktorat iz psihologiju, tvrdio je kako je Sydenhamova korea najvjerojatniji uzrok Lovecraftovih simptoma, napominjući kako je pojavnost te bolesti nakon adolescencije jako rijetka.[25] Sam Lovecaraft je u pismima priznao da je kao dijete imao epizode koreje.[26] Brobst je također pretpostavio da je njegov slom iz 1908. godine vjerojatno bio "histeriodski napadaj", termin koji danas označava atipičnu depresiju.[27] U još jednom pismu u kojem se osvrće na ovu godinu, Lovecraft je naveo kako je "jedva mogao gledati ili pričati i sa kim" te da je volio "isključiti svijet tako što je zatvarao mračne zastore i koristio umjetnu svjetlost".[28]

Rana priznanja (1908–1914) uredi

O aktivnostima Lovecrafta i njegove majke u periodu od 1908. do 1913. ne zna se mnogo.[28] Lovecraft spominje stabilno i kontinuirano financijsko propadanje uz propali poslovni pothvat ujaka koji je otkinuo veliki dio ionako opadajuće imovine njegove majke. Izvještaji se razlikuju po pitanju koliko su Lovecraft i Susie bili povučeni u ovom periodu. Njezina prijateljica, Clara Hess, prisjetila se jednog posjeta tokom kojega je Susie stalno govorila o svom sinu da je "toliko odvratan da se skriva od svih i da ne voli šetati ulicama gdje ga svi mogu gledati". Iako je Hessova protestirala kako to nije istina, Susie je ostala pri svom stavu.[29] Međutim, istom prilikom, Hessova je rekla kako je redovito viđala Susie na ulicama i u javnom prijevozu.[30]

Što se Lovecrafta tiče, on je o majci rekao kako je "pravo čudo od obzirnosti".[31] Jedna od njihovih tadašnjih susjeda istaknula je da je ono što je većina ljudi interpretirala kao glasne, noćne svađe između majke i sina, ona prepoznala kao glasno recitiranje Shakespearea, što je aktivnost u kojoj su uživali i majka i sin.[32] Susie je gajila veliku ljubav prema francuskoj književnosti, kako je učila francuski u internatu. Lovecraft, iako ju nikada nije zavolio kao majka, divio se njezinom poznavanju i privrženosti francuskoj književnosti.[33] Lovecraft je također otkrio kako je njegova majka voljela slikati pejzaže u blizini njihova doma, međutim nijedno njezino djelo nije preživjelo. Jedan od njegovih kasnijih prijatelja, pisac C. M. Eddy Jr., upoznao je Lovecrafta preko svoje supruge Muriel, čija je punica bila na sastanku sufražetkinja na kojemu je upoznala Susie.[30]

U ovom je periodu Lovecraft ponovo pokrenuo svoje znanstvene časopise.[28] Odlučio se posvetiti organskoj kemiji, a Susie mu je čak i nabavila skupu staklenu opremu koju je želio.[34] Ubrzo je shvatio da mu matematika predstavlja značajnu prepreku, s obzirom da mu je bila dosadna i da mu je izazivala glavobolje koje bi ga onesposobile do kraja dana.[35] Njegova prva pjesma koju nije sam objavio izašla je 1912. godine u lokalnim novinama. Naslovljena "Providence in 2000 A.D.", pjesma je prikazivala budućnost u kojem će ljude čistog engleskog porijekla zamijeniti imigranti.[36] I ostale preživjele, a neobjavljene pjesme iz ovog perioda, posebice "On the Creation of Niggers", također su indicirale naglašenu kseonofobiju i rasizam, što su bile inherentne odlike njegovih kasnijih djela.[37]

Godine 1911. počela su se pojavljivati pisma urednicima šund časopisima, među kojima se posebno ističe Argosy.[38] Pismo iz 1913. godine u kojem je kritizirao Freda Jacksona, uglednog pisca za Argosy, gurnula je Lovecrafta na put koji će uvelike utjecati na njegov život. Lovecraft je u pismu Jacksonove priče opisao kao "trivijalne, ženstvene i, na mjestima, vulgarne". U nastavku je rekao da Jacksonove karakteristike pokazuju "delikatne strasti i emocije prikladne za crnce i antropoidne majmune". To pismo započelo je godinu dana dugu raspravu u sekciji s pismima u Argosyju, čiji su glavni protagonisti bili Lovecraft, i njegovi povremeni pobornici, te većina čitatelja, koji se nisu slagali s njegovim kritikama Jacksona. Njegov najveći kritičar bio je John Russell, koji bi često odgovarao u stihovima, a kojemu je Lovecraft imao potrebu odgovarati jer je poštivao njegove spisateljske vještine.[39] Najznačajnija direktna posljedica svađe bilo je priznanje što ga je dobio od Edwarda F. Daasa, tada glavnog urednika Udruge ujedinjenih amaterskih novina (UAPA).[40] Daas je pozvao i Russella i Lovecrafta da postanu članovi udruge, što su obojica prihvatili; Lovecraft je pristao u travnju 1914. godine.[41]

Odrastanje i tragedija (1914–1921) uredi

"S dolaskom Udruge, dobio sam novu volju za životom; obnovljeni osjećaj egzistencije koji nije bio samo izlišna masa; i pronašao sam sferu u kojoj sam mogao osjećati kako moji pokušaji nisu potpuno uzaludni. Po prvi sam put mogao zamisliti da su moja nespretna tapkanja prema umjetnosti malo više od slabašnih krikova u neosjetljivoj praznini."

—Lovecraft, 1921. godine[42]

Tokom većeg dijela narednog desetljeća, Lovecraft se potpuno posvetio amaterskom novinarstvu.[42] U ovom je periodu bio snažni zagovornik amaterizma u odnosu na komercijalizam.[43] Njegova definicija komercijalizma je, doduše, bila ograničena samo na pisanje za ono što je on smatrao šund publikacijama za novac. Kontrast ovomu bilo je "profesionalno pisanje", odnosno pisanje za novine i izdavače koje je on smatrao uglednima. Na amatersko novinarsto je gledao kao na trening i praksu za profesionalnu karijeru.[44] Krajem 1914. godine, Lovecraft je imenovan predsjednikom Odjela za javnu kritiku pri UAPA-i.[45] Koristio je svoju poziciju kako bi zagovarao svoje, po mnogima specifično, inzistiranje na superiornosti forme engleskog jezika koju su mnogi pisci već odavno smatrali arhaičnom. Dobar primjer snažnih anglofilskih sentimenata koje je održavao cijeli svoj život je i javna kritika svojih kolega iz Udruge zbog korištenja "amerikanizama" i "slenga". Često su te kritike bile dio ksenofobnih i rasističkih argumenata u kojima je tugovao zbog "bastardizacije nacionalnog jezika" od strane imigranata.[46] Sredinom 1915. godine, Lovecraft je postao potpredsjednik UAPA-e.[47] Dvije godine kasnije postao je i predsjednik, a u upravu je imenovao mahom one ljude koji su dijelili njegovo mišljenje o superiornosti klasičnog engleskog jezika nad modernim, američkim engleskim.[48] Još jedan značajan događaj u njegovom životu iz ovog perioda bio je i početak Prvog svjetskog rata. Lovecraft je objavio niz tekstova u kojima je kritizirao američku vladu i javnost zbog nevoljkosti da se uključe u rat i zaštite Englesku, koju je smatrao za domovinu Amerike.[49]

 
H. P. Lovecraft na portretu iz 1915. godine, kada je bio potpredsjednik UAPA-e i predsjednik njezina Odjela za javnu kritiku.

Godine 1916., Lovecraft je objavio svoju ranu priču, "The Alchemist", u glavnom časopisu UAPA-e, što je bio značajan otklon od stihova koje je objavljivao dotad. Zahvaljujući značajnom poticanju od strane W. Paula Cooka, kolege iz UAPA-e i kasnijeg dugogodišnjeg prijatelja, Lovecraft je nastavio pisati i objavljivati prozu.[50] Uslijedile su kratke priče "The Tomb" i "Dagon".[51] Priča "The Tomb" je, prema autorovu vlastitu priznanju, pratila stil i konstrukciju teksta jednog od njegovih najznačajnijih uzora, Edgara Allana Poea.[52] S druge strane, "Dagon" se smatra njegovim prvim djelom u kojem je prigrlio koncepte i teme po kojima će kasnije biti poznat. Njegov predsjednički mandat istekao je 1918. godine, nakon čega se vratio na čelno mjesto Odjela za javnu kritiku.[53] Naredne godine objavio je još jednu kratku priču, "Beyond the Wall of Sleep".[54]

Iako je 1917. godine došao do mjesta predsjednika UAPA-e, dva izvještaja njemu bliskih osoba iz tog vremena potvrđuju kako je i dalje vodio relativno hermetičan život. Jedan od njih je Cookov, dok je drugi onaj Rheinharta Kleinera, pisca UAPA-e iz Brooklyna.[55] Obojica su izjavili kako je, tijekom njihovih posjeta, Lovecraftova majka redovito provjeravala što se događa. Kleiner je spomenuo da se "otprilike svakih sat vremena na vratima pojavila Lovecraftova majka s čašom mlijeka, koju bi Lovecraft odmah popio".[56] U istom izvještaju, Kleiner je Susie opisao kao vrlo srdačnu i živahnu ženu.[57] Cook se prisjetio gotovo komičnog kašnjenja tokom jednog susreta s Lovecraftom, kada ga Susie i njegova teta Lillian nisu htjele pustiti unutra jer je Lovecraft probdio cijelu noć pišući pa mu je trebao odmor;[57] Lovecraft se u konačnici pojavio osobno, odjeven u spavaćicu i s kućnim papučama. Lovecraft je kasnije pripisao nevoljkost svoje majke i tete da puste Cooka unutra vlastitom neurednom izgledu, ali i činjenici da načelno nisu voljele što se on bavio amaterskim novinarstvom.[55] Iste godine, kako je priznao Kleineru, Lovecraft se neuspješno pokušao prijaviti u vojsku. Iako je prošao testove fizičke spreme,[58] Kleineru je rekao kako mu je majka zaprijetila da će poduzeti sve moguće mjere "ukoliko ne otkrije[m] sve bolesti koje me čine nesposobnim za službu".[59]

Tokom zime 1918./1919., Susie je, pokazujući simptome neke vrste živčanog sloma, otišla živjeti kod svoje sestre Lillian. Ostaje nejasno od čega je točno Susie oboljela. Nekoliko desetljeća kasnije, Clara Hess se prisjetila kako je Susie opisivala "čudna i fantastična stvorenja koja su iskakala iz zgrada i iza uglova po noći". U istom razgovoru, Hessova je rekla da se prisjeća jednog susreta sa Susie u centru Providencea, kada je Lovecraftova majka "bila uzbuđena i, činilo se, nije znala gdje se nalazi". Koji god uzroci bili u pitanju, Susie je u ožujku 1919. godine primljena u bolnicu Butler, gdje je njezin suprug boravio prije nje.[60] Lovecraftova inicijalna reakcija na činjenicu da mu je majka internirana bila je teška, što se vidi iz pisma Kleineru u kojemu piše kako se "egzistencija čini gotovo bezvrijednom" i kako bi želio da se prekine.[61] U razgovoru s njezinim liječnicima mjesec dana nakon što je primljena u bolnicu, Lovecraft je shvatio kako njegova majka nikada neće biti puštena iz bolnice.

Prirodu Susiejine bolesti danas je nemoguće utvrditi. Njezini bolnički spisi su uništeni u plamenu, a jedini istraživač Lovecraftova života koji ih je vidio prije nestanka je Winfield Townley Scott. Njegov izvještaj navodi da je Susie često plakala i govorila o financiskoj propasti svoje obitelji te svom sinu, kojega je opisivala kao "pjesnika najvišeg reda". Njezin psihijatar tvrdio je da ima Edipov kompleks.[62] Psihijatrijska mišljenja iz tog perioda, još uvijek pod utjecajem zastarjelih viktorijanskih teza, dovode u pitanje bilo kakve suvremene dijagnoze. Neovisno o simptomima i okolnostima, žene su u tom periodu (a tako i Susie) redovito dobivale dijagnozu histerije, koncept prema kojemu su žene bile inherentno mentalno nestabilnije zbog "slabije krvi" uzrokovane menstruacijom i posjedovanja maternice.[63] Lovecraft je često posjećivao majku i šetao s njom u dvorištu bolnice, a slao joj je i pisma na redovnoj bazi.[61]

Krajem 1919. godine, Lovecraft je postao otvoreniji. Nakon perioda izolacije, sve je češće počeo odlaziti s prijateljima na skupove pisaca, prvi od kojih je bio onej što ga je u Bostonu održao Lord Dunsany, kojega je Lovecraft bio nedavno otkrio i divio mu se.[64] Početkom 1920. godine, na jednom skupu pisaca-amatera, upoznao je i Franka Belknapa Longa, koji će postati njegov najutjecajniji i najbliskiji prijatelj do kraja života.[65] Ovaj period će, kako se ispostavilo, biti najplodniji po pitanju njegovih kratkih priča.[66] Dunsanyjev utjecaj vidljiv je u njegovom opusu iz 1919. godine, koji će kasnije dobiti naziv Ciklus snova, poput priča "The White Ship", "The Doom that Came to Sarnath" i "The Statement of Randolph Carter". Početkom sljedeće godine uslijedile su priče "The Cats of Ulthar" i "Celephaïs".[67] Tek je kasnije tokom 1920. godine Lovecraft počeo objavljivati priče koje danas sačinjavaju Cthulhu mitove. Cthulhu mitovi, termin što ga je skovao August Derleth, obuhvaća Lovecraftove priče koje dijele brojne zajedničke lokacije i priče o fiktivnom panteonu božanstava znanih kao Drevni.[68] Krajem iste godine nastaju i pjesma "Nyarlathotep" te priča "The Crawling Chaos", koje je napisao zajedno s Winifred Virginijom Jackson.[69] Početkom sljedeće godine nastala je priča "The Nameless City", koja je prva priča koja definitivno i potpuno spada u Cthulhu mitove.[70]

Susie Phillips Lovecraft umrla je 24. svibnja 1921. godine u bolnici Butler od komplikacija nakon operacije žučnog mjehura, koju je imala pet dana ranije.[71] Lovecraftova inicijalna reakcija, opisana u pismu što ga je napisao devet dana nakon majčine smrti, bila je ona "ekstremnog nervnog šoka" koji ga je osakatio fizički i emocionalno, uz komentar kako nanovo nije vidio razloga da nastavi živjeti.[71] Unatoč snažnom šoku nakon majčine smrti, Lovecraft je nastavio pohoditi skupove pisaca. Upravo je na jednoj od tih konvencija, u srpnju, upoznao Soniju Greene.[72]

Brak i New York uredi

Lovecraftove tete protivile su se njegovoj vezi sa Sonijom. Par se vjenčao 3. ožujka 1924. te su se ubrzo preselili u njezin stan u Brooklynu, na adresi Avenija Flatbush 793;[73] Greeneova je smatrala kako se Lovecraft mora odmaknuti od Providencea da bi prosperirao te je bila voljna financijski ga uzdržavati.[74] Greeneovoj je to bio drugi brak, a kasnije je rekla da je Lovecrat bio zadovoljavajuć ljubavnik, s tim da je ona morala preuzimati inicijativu u svim aspektima njihova odnosa.[74] Njegovu pasivnu prirodu pripisala je majčinom odgoju.[74] Zahvaljujući njezinom kuhanju, njegova se tjelesna masa popela do 91 kg.[74]

 
Časopis Weird Tales je imao značajan utjecaj u razvoju Lovecraftove karijere i rastu njegove žanrovske popularnosti. Na slici je prikazana naslovnica iz 1942. godine, kada je časopis objavio novelu The Shadow over Innsmouth.

Lovecraft je bio potpuno zanesen New Yorkom, a u skupini koja će neformalno biti znana kao Kalem klub, stekao je grupu intelektualnih i književnih prijatelja koji će ga poticati da šalje svoje radove časopisu Weird Tales; urednik Edwin Baird je prihvatio nekolicinu Lovecraftovih priča iz Ciklusa snova te ih objavio u lošestojećem časopisu, mada je dio čitateljstva bio kritičan prema istima.[75][76] Sam Kalem klub je neformalno nastao nekoliko godina prije Lovecraftova dolaska u New York, a njegovu jezgru činili su Henry Everett McNeil, pisac pustolovnih romana za djecu, James Ferdinand Morton Jr., odvjetnik i anarhistički pisac, te Reinhardt Kleiner, pjesnik.

Na samom početku 1925. godine, Sonia je otišla u Cleveland za poslom, dok se Lovecraft preselio iz njihovog stana u omaleni stan na prvom katu zgrade na adresi Ulica Clinton 169 "na samom rubu Red Hooka"; ta mu je lokacija izazivala osjetnu neugodu.[73] Kasnije iste godine, stalnoj četvorci Kalem kluba pridružili su se Lovecraft te njegov štićenik Frank Belknap Long, knjižar George Willard Kirk te Lovecraftov bliski prijatelj, Samuel Loveman. Loveman je bio Židov, međutim nije bio svjestan Lovecraftovih nativističkih stavova. Istovremeno, sugerirano je kako Lovecraft, koji je izbjegavao temu seksualnosti, nije bio svjestan da su Loveman i neki njegovi prijatelji homoseksualci.[77]

Financijske poteškoće uredi

Nedugo nakon vjenčanja, Sonia Greene je izgubila posao, a njezina je imovina nestala prilikom propasti banke; uz to se i razboljela. Lovecraft se potrudio uzdržavati svoju suprugu preko uobičajenih poslova, međutim činjenica da nije imao radnog iskustva značila je da nije bio poželjan kandidat na tržištu rada. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja na nižim službeničkim mjestima, njegovi su pokušaji postali besciljni. Izdavač časopisa Weird Tales pokušao je revitalizirati časopis, koji je trpio velike gubitke, te je ponudio uredničko mjesto Lovecraftu, koji je to odbio, navodeći nevoljkost da se preseli u Chicago; "zamislite samo tragičnost tog preseljenja za jednog starog antikvara", napisao je tada tridesetčetverogodišnji pisac. Ubrzo je Farnsworth Wright zamijenio dotadašnjeg urednika Baira, što je bio problem jer je Lovecraft ranije kritizurao Wrightovo pisanje. Posljedica toga bila je da je Wright nerijetko odbijao Lovecraftove priče, mada je to djelomično bila i posljedica cenzorskih ograničenja koje je uredništvo časopisa Weird Tales postavilo nakon jedne priče koja je sugerirala nekrofiliju; zanimljivo, nakon Lovecraftove smrti, Wright je prihvatio i objavio mnoge priče koje je inicijalno odbio.[75][76]

Brooklyn uredi

Greeneova se u ovom periodu često selila, idući za poslom; ubrzo je otišla u Cincinnati, a onda ponovo u Cleveland. Dodatno naglašavajući njegov osjećaj propadanja u gradu s velikim brojem imigranata, Lovecraftov stan u četvrti Brooklyn Heights, nedaleko od radničke četvrti Red Hook, opljačkan je; nakon pljačke, jedino što mu je preostalo bila je odjeća koju je imao na sebi. U kolovozu 1925. godine napisao je priče "The Horror at Red Hook" i "He"; u potonjoj priči, pripovjedač na samom početku govori: "Moj dolazak u New York je bio pogreška; jer, gdje sam tražio dirljivo čudo i inspiraciju (...) našao sam, umjesto toga, samo osjećaj straha i opresije koji je prijetio da će me pokoriti, paralizirati i uništiti". U ovom je periodu napisao i skicu priče "The Call of Cthulhu", u kojoj je isticao temu beznačajnosti cijelog ljudskog roda. U bibliografskoj studiji H. P. Lovecraft : Contre le monde, contre la vie (1991.), francuski pisac Michel Houellebecq sugerirao je da su osobne nesreće hranile Lovecraftovu centralnu spisateljsku motivaciju, koju je on identificirao kao rasnu odbojnost.[78] Uz tjedni džeparac što mu ga je slala Greeneova, Lovecraft se preselio u radnički predio Brooklyn Heightsa, gdje se smjestio u malenom stanu. Kada je 1926. godine krenuo za Providence, bio je izgubio 18 kilograma.[78][79]

Povratak u Providence uredi

Vrativši se u Providence, Lovecraft se uselio u "prostranu, smeđu, drvenu, viktorijansku kuću" u Ulici Barnes 10, gdje je živio do 1933. godine.[80] Na istoj adresi živio je i fiktivni dr. Willet u Lovecraftovom jedinom romanu, The Case of Charles Dexter Ward. Period koji je započeo od njegovog povratka u Providence, odnosno posljednje desetljeće njegova života, bio je njegov najplodniji; u tom je periodu napisao mnoge kratke priče, ali i svoja dva najduža djela, kratki roman The Case of Charles Dexter Ward i novelu At the Mountains of Madness. Često je revidirao djela za druge autore, ali i pisao u ime drugih autora, pri čemu su posebno značajne priče "The Mound", "Winged Death" i "The Diary of Alonzo Typer". Jedan od njegovih klijenata, slavni Harry Houdini, imao je same pohvale za Lovecrafta te ga je upoznao s čelnikom jednog novinskog sindikata. Daljnji planovi o suradnji prekinuti su nakon Houdinijeve smrti.[81]

Iako je uspio kombinirati svoj specifični stil (amofrni opisi prepuni aluzija prikazani iz perspektive prestravljenog, mada pasivnog pripovjedača) s vrstom sadržaja i radnje kakvu su čitatelji Weird Talesa tražili — Wright mu je platio pozamašnu svotu za priču "The Dunwich Horror", koja je bila popularna kod čitatelja — Lovecraft je mahom pisao djela koja mu nisu donosila profit. Iako je fingirao mirnu indiferentnost prema odjeku svojih djela, Lovecraft je zapravo bio vrlo osjetljiv na kritiku i lako se povlačio. Znao je odustati od prodaje neke priče ukoliko bi inicijalno bila odbijena. U nekim je slučajevima, također, pisao priče koje bi bile komercijalno prihvatljive, ali ih nije pokušao prodati, kao što je bio slučaj s novelom The Shadow over Innsmouth, koja je sadržavala komercijalno zanimljivu scenu potjere, odnosno bijega glavnog junaka od stvorenja iz vode. Ponekad je čak i ignorirao zainteresirane izdavače. Primjer toga je izostanak odgovora izdavaču koji se zanimao za eventualni završeni roman; iako je imao gotov roman, The Case of Charles Dexter Ward, Lovecraft nikada nije odgovorio izdavaču, a roman je premijerno tiskan tek nakon piščeve smrti.[82]

Nekoliko godina nakon što se vratio u Providence, Lovecraft i Greeneova su, s obzirom da su dugo živjeli odvojeno, pristali na sporazumni razvod braka. Greeneova se 1933. godine preselila u Kaliforniju i ponovo udala 1936. godine, ne znajući da Lovecraft, unatoč uvjeravanjima o suprotnome, nikada nije potpisao papire za razvod.[83]

Posljednje godine uredi

 
Nadgrobni spomenik na grobu H. P. Lovecrafta u Providenceu, s tekstom "I AM PROVIDENCE".

Iako je prodavao svoje priče i pisao za druge ljude, Lovecraft nikada nije imao novca kako bi se uzdržavao. Živio je vrlo skromno, oslanjajući se na nasljedstvo koje je do trenutka njegove smrti bilo gotovo u cijelosti potrošeno. Ponekad je znao ne jesti kako bi mogao platiti slanje pisama.[84] Nakon određenog vremena je bio prisiljen preseliti se u manji smještaj sa svojom živućom tetom. Suicid njegovog korespondenta, pisca Roberta E. Howarda, snažno ga je pogodio. Početkom 1937. dijagnosticiran mu je rak tankog crijeva,[85] posljedica kojega je bila i njegova teška pothranjenost. Živio je sa svakodnevnim bolovima do svoje smrti 15. ožujka 1937. godine u Providenceu. U skladu s njegovim cjeloživotnim interesom za znanost, Lovecraft je do samoga kraja vodio detaljan dnevnik o vlastitoj bolesti.

Lovecraft je naveden pored imena svojih roditelja na obiteljskoj grobnici Phillipsovih. Godine 1977. godine, fanovi su podigli nadgrobni spomenik na groblju Swan Point na kojemu su dali uklesati njegovo ime, datume rođenja i smrti te frazu "I AM PROVIDENCE" (sh. "Ja sam Providnost"), koju je koristio u jednom od svojih pisama.[86]

Pobornici uredi

Unutar žanra uredi

Godine 1957., dvadeset godina nakon Lovecraftove smrti, Floyd C. Gale napisao je u časopisu Galaxy Science Fiction da "kao i R. E. Howard, Lovecraft, čini se, traje vječno; dva desetljeća od njegove smrti su ništa. U svakom slučaju, čine se plodnijima nego ikada. Dok god de Camp, Nyberg i Derleth kopaju po svakom retku njihovih djela i proširuju ih u romane, njihove posthumne karijete možda nikada neće završiti".[87] Prema Joyce Carol Oates, Lovecraft je, kao i Edgar Allan Poe u XIX. vijeku, je izvršio "nemjerljiv utjecaj na "naredne generacije horor pisaca".[88] Kultni horor autor Stephen King nazvao je Lovecrafta "najvećim piscem klasičnih horor priča dvadesetog vijeka".[89][90] King je u svojoj poluautobiografskoj, publicističkoj knjizi Danse Macabre jasno dao do znanja da je Lovecraft bio odgovoran za njegovu vlastitu fascinaciju hororom i bio najveći utjecaj u njegovom pisanju.[91]

Književnost uredi

Rani pokušaji revizije ustaljenog pogleda književnih krugova na Lovecrafta kao "šund" pisca naišli su na snažan otpor eminentnih kritičara; godine 1945., Edmund Wilson je izrazio svoje mišljenje da je "jedini pravi horor u većini tih priča horor lošeg ukusa i loše umjetnosti". S druge strane, kolumnits New York Herald Tribunea, Will Cuppy, predložio je svojim čitateljima da pročitaju zbirku Lovecraftovih djela, tvrdeći da "književnost horora i makabristične fantastike potpadaju pod misterij u širem smislu".[92] Floyd Gale je rekao da je "Lovecraft u svom najboljem izdanju mogao napraviti nenadmašivu atmosferu horora; u svom najgorem izdanju, bio je smiješan".[87] Colin Wilson je 1962. godine u svojoj analizi antirealističnih tendencija u književnosti, The Strength to Dream, naveo Lovecrafta kao jednog od pionira "napada na racionalnost", navodeći uz njega M. R. Jamesa, H. G. Wellsa, Aldousa Huxleyja, J. R. R. Tolkiena i druge kao graditelje misticiranih realiteta nad propadajućim projektom književnog realizma. Subsekventno, Lovecraft je počeo sticati status kult autora među kontrakulturom 60-ih godina, kada su reizdanja njegovih djela eksplodirala. Službeni status klasičnog američkog pisca, Lovecraft je stekao 2005. godine kada je Library of America izdala zbirku njegove čudne fikcije, naslovljenu Tales.[93]

Filozofija uredi

Filozof Graham Harman, koji je u Lovecraftovim djelima vidio jedinstvenu, mada implicitnu, antiredukcionalističku ontologiju, napisao je: "Nijedan drugi pisac nije bio toliko zbunjen rascjepom između stvari i mogućnosti jezika da ih opiše, ili između stvari i kvaliteta što ih posjeduju".[94] Harman je o vodećim ličnostima na inicijalnoj konferenciji spekulativnog realizma (među kojima su bili filozofi Quentin Meillassoux, Ray Brassier i Iain Hamilton Grant) rekao da su, iako nisu imali zajedničke filozofske junake, svi redom bili entuzijastični čitatelji Lovecrafta.[95] Spekulativni realisti, Mark Fisher i drugi suvremeni filozofi shvatili su Lovecrafta ozbiljno, mahom jer Lovecraftova čudna realnost, kako je prezentirana u njegovim djelima, nije imala nikakve veze s gotskim inzistiranjem na nadnaravnom, već je prezentirala drugačiju realnost neshvaljivu ljudskom umu, ali svejedno stvarnu. Prema autoru S. T. Joshiju, "ne postoji entitet kod Lovecrafta koji u nekoj mjeri nije materijalan".[96]

Teme uredi

Lovecraft je imao cijelu seriju tema koje je često obrađivao kroz svoja djela. Kroz svoje je priče redovito isticao te teme, ubacujući ih u većoj ili manjoj mjeri u fabule svojih likova.

Zabranjeno znanje uredi

"Dakle, sve su moje priče bazirane na temeljnoj premisi da obični ljudski zakoni, interesi i emocije nemaju nikakvog značaja u velikom kozmosu. Za mene je priča u kojoj su ljudska foma — te lokalne ljudske strasti, stanja i standardi — prikazani kao urođeni drugim svijetovima ili drugim univerzumima naprosto djetinjasta. Kako bi se postigla esencija stvarne eksternalnosti, bilo da je u pitanju vrijeme, prostor ili dimenzija, moramo zaboraviti da stvari poput organskog života, dobra i zla, ljubavi i mržnje te svih takvih lokalnih osobina jedne zanemarive i privremene rase koju nazivamo čovječanstvom, uopće egzistiraju. Samo ljudske scene i likovi moraju imati ljudske odlike. One moraju biti obrađene sa surovim realizmom (ne petparačkim romantizmom), ali kada prijeđemo granicu u bezgranični, stravični, nepoznati i sjenkama opsjednuti Eksterijer — ne smijemo zaboraviti ostaviti našu ljudskost i terestrijalizam na pragu."

— H. P. Lovecraft u pismu uredniku časopisa Weird Tales, prilikom ponovnog slanja priče "The Call of Cthulhu"[97]

U velikom broju djela H. P. Lovecrafta, jedna od centralnih tema je zabranjeno znanje, često mračno i prekriveno veom ezoterije.[98] Mnogi njegovi likovu posjeduju naglašenu znatiželju ili osobine znanstvenika te se odluče istražiti, a nerijetko i pokušati usustaviti, nepoznate fenomene Lovecraftovih priča, pri čemu se isti pokazuju prometejski po prirodi. To znanje uglavnom djeluje destruktivno po istraživača, bilo da ga ispuni snažnim kajanjem zbog samog otkrića, pri čemu psiha lika bude potpuno uništena, ili ga, na ovaj ili onaj način, ubije.[98][99][100][101][102][103]

Neki su kritičari ustvrdili kako je ova tema posljedica Lovecraftovog prijezira prema svijetu oko njega, pri čemu je on naglašavo kako čovjek treba tražiti znanje i inspiraciju u samome sebi.[104]

Neljudski utjecaji na čovječanstvo uredi

S obzirom da su neljudski entiteti i božanstva primarni moćnici u Lovecraftovim pričama, oni uglavnom imaju svoje ljudske sluge ili poklonike. Tako se Cthulhu, primjerice, štuje pod različitim imenima u kultovima[105] među grenlandskim Inuitima, vudu kultovima u Louisiani te u mnogim drugim dijelovima svijeta. Slično je i s drugim entitetima, poput Dubokih u noveli The Shadow over Innsmouth.

Kako su njegovi bogovi uglavnom izrazito moćni, a direktno znanje o njima uglavnom dovoti do destrukcije onoga koji to znanje posjeduje, ti ljudski sljedbenici imaju vrlo praktičnu funkciju. Naime, zbog te njihove snage, Lovecraft je trebao način kako izgraditi dramsku strukturu svojih priča i izgradi tenziju bez da priču prebrzo završi. Ljudski sljedbenici njegovih entiteta omogućili su mu upravo to, da predstavi svoja božanstva u ublaženoj formi iz trećeg lica, ali isto tako su omogućili njegovim protagonisima da odnesu površne pobjede u svojim potragama; naravno, ultimativna poanta je ta da su ljudi nemoćni pred snagom i vječnošću tih božanstava te da je bilo kakva konačna pobjeda - nemoguća.

Kao i mnogi suvremenici, Lovecraft je smatrao kako su "divljaci" (kod njega često narodi Polinezije) puno bliži tom nadnaravnom znanju od "civiliziranih ljudi".

Naslijeđena krivnja uredi

Još jedna česta tema kod Lovecrafta je i naslijeđena krivnja, odnosno ideja da potomci nikada ne mogu pobjeći od zločina/grijeha svojih predaka, barem ako se radi o doista odvratnim zločinima/grijesima. Iako su ti potomci često vremenski i prostorno (pa čak i po pitanju odgovornosti) udaljeni od samog čina, vrlo lako se može dogoditi da budu progonjeni (njima često nepoznatom) prošlošću; primjeri toga vidljivi su u pričama "The Rats in the Walls", "The Lurking Fear", "Arthur Jermyn", "The Alchemist", The Shadow over Innsmouth, "The Doom that Came to Sarnath" i The Case of Charles Dexter Ward.

Sudbina uredi

U Lovecraftovim se djelima često događa da likovi ne mogu kontrolirati svoje djelovanje ili su pak u nemogućnosti da promijene tijek istog. Mnogi njegovi likovi bili bi izvan opasnosti da naprosto pobjegnu, međutim prilika za bijeg se nikada ne javi ili bude nekako opstruirana od strane neke vanjske sile, kao što je bilo u pričama "The Colour Out of Space" i "The Dreams in the Witch House". Često su njegovi likovi pod utjecajem snažnih entiteta, koji su ili zlokobni ili potpuno indiferentni.

Kao što je slučaj s neizbježnošću vlastitog srodstva, tako se ponekad pokazuje kako ni bijeg, čak ni smrt, ne pružaju sigurnost ("The Thing on the Doorstep", "The Outsider", The Case of Charles Dexter Ward, i dr.). U nekim slučajevima, neizbježna propast manifestira se nad cijelim čovječanstvom tako da je bijeg kao takav apsolutno nemoguć (The Shadow Out of Time).

Prijetnje civilizaciji uredi

Lovecraft je bio upoznat s opusom njemačkog konzervativnog teoretičara i historičara Oswalda Spenglera, čiji su pesimistični pogledi na dekadenciju suvremenog Zapada, posebice izraženi u njegovom glavnom djelu, Der Untergang des Abendlandes, sačinjavali krucijalni element u Lovecraftovom osobnom antimodernom pogledu na svijet. Spenglerova ideja o cikličkom propadanju posebno je vidljiva u noveli At the Mountains of Madness. S. T. Joshi u svom djelu H. P. Lovecraft: The Decline of the West stavlja Spenglera u središte rasprave o Lovecraftovim političkim i filozofskim nazorima.[106]

U pismu Clarku Ashtonu Smithu iz 1927. godine, Lovecraft je napisao: "Ja čvrsto vjerujem, i vjerovao sam mnogo prije nego je Spengler stavio pečat akademskog dokaza na to, kako je naše mehaničko i industrijsko doba ono istinske dekadencije".[107] Lovecraft je bio upoznat s djelima još jednog njemačkog filozofa iz tog perioda, Friedricha Nietzschea.[108]

U svojim djelima, Lovecraft se često bavio temom civilizacije koja se bori protiv mračnog, primitivnog barbarizma. U nekim njegovim pričama, ta je borba individualizirana; njegovi protagonisti su kulturni, visoko obrazovani muškarci koji bivaju iskvareni od strane nekog opskurnog i zastrašujućeg utjecaja.

U takvim pričama, to prokletstvo je često nasljednog karaktera, bilo zbog miješanja ljudi i neljudskih stvorenja (npr. u pričama "Facts Concerning the Late Arthur Jermyn and His Family" i The Shadow over Innsmouth), bilo zbog direktnog utjecaja magije (npr. u romanu The Case of Charles Dexter Ward). Fizičko i mentalno propadanje često dolaze zajedno i istovremeno; ova tema "prljave krvi" moguće predstavlja Lovecraftove vlastite brige oko obiteljske historije, posebice vezano uz smrt njegova oca, čiji je uzrok vjerojatno bio uznapredovali sifilis.

U drugim pričama, barbarizam prijeti cijeloj civilizaciji. Nekada taj barbarizam dolazi kao izvanjska prijetnja, u smislu da je civilizirano društvo uništeno u ratu (npr. u priči "Polaris"). Ponekad, izolirani dio čovječanstva pada u dekadenciju i atavizam sam od sebe (npr. u priču "The Lurking Fear"). Međutim, najčešće takve priče uključuju civiliziranu kulturu koju postepeno podriva zlobna skupina pod utjecajem neljudskih sila.

Vjerojatno su "burne dvadesete" uvelike razočarale Lovecrafta dok se još uvijek borio s nužnostima svakodnevnog života, čemu su doprinijeli i susreti s imigrantima u tadašnjem New Yorku.

Rasa, etnicitet i klasa uredi

Problematika rase je danas najkontroverzniji dio Lovecraftove ostavštine, izražena preko serije omalovažavajućih stavova protiv različitih neanglosaksonskih rasā i kultura u njegovim djelima. Kako je stario, njegov inicijalni anglocentrični pogled na pitanje rase je oslabio te se pretvorio u neku vrstu klasizma ili elitizma, koji je superiornom rasom smatrao svaku onu koja se sama oplemenila kroz visoku kulturu. Od samog početka, Lovecraft nije smatrao sve bijelce unisono superiornima, već se ograničavao na Engleze i one engleskog porijekla.[109][110][111][111] Hvalio je tzv. ne-WASP narode kao što su Hispanci ili Židovi; međutim, njegovi privatni komentari o skupinama kao što su irski katolici, njemački imigranti i Afroamerikanci bili su konzistentno negativni.[112][113] U jednoj od svojih ranih pjesama, "On the Creation of Niggers" (1912.), Lovecraft crnce ne naziva ljudima već "zvijeri[ma]... u poljuljudskom obliku, ispunjenima... porokom". U svojim ranim esejima, privatnim pismima i osobnim komentarima, Lovecraft se zalagao za snažnu segregaciju kako bi se očuvale rasa i kultura.[85][109][110][114] Tu je tezu zagovarao direktnim omalovažavanjem različitih rasa u pismima i novinskim tekstovima,[78][85][109][110][111] a moguće i u njegovoj fikciji koja je spominjala neljudske rase, mada tu u alegorijskom smislu.[100][109][115][116] Neki su teoretičari njegov rasizam interpretirali kao više kulturni nego čisto, surovo biološki: Lovecraft je pokazivao simpatije prema onima koji su prihvatili zapadnu kulturu, čak do te mjere da je oženio Židovku koju je smatrao "dobro asimiliranom".[85][109][110][116] I dok se generalno smatra kako je Lovecraftov rasizam bio pod direktnim utjecajem tadašnjeg društva, posebice društva u Novoj Engleskoj u kojemu je odrastao,[109][110][111][117][118] čini se kako je njegov rasizam bio izraženiji nego onaj opće populacije.[111][116]

Rizici znanstvene ere uredi

Na početku XX. vijeka, povećana ovisnost čovječanstva o znanosti je istovremeno otkrivala nove svijetove i učvršćivala naše razumijevanje postojećeg. Lovecraft taj potencijal za rastući procjep u ljudskom shvaćanju unoverzuma vidi kao potencijalni horor, što je jasno vidljivo u priči "The Colour Out of Space", gdje nesposobnost znanosti da shvati kontaminirani meteorit dovodi do kaosa.

U pismu Jamesu F. Mortonu iz 1923. godine, Lovecraft je posebno kritizirao Einsteinovu teoriju relativnosti, tvrdeći da baca svijet u kaos i od kozmosa čini šalu; u pismu Woodburnu Harrisu iz 1929. godine spekulira kako bi tehnološke udobnosti mogle dovesti do rizika od kolapsa znanosti. Lovecraft je, upravo tada, kada su ljudi vidjeli neograničeni potencijal i moć u znanosti zamišljao alternativne solucije i zastrašujuće posljedice. U priči "The Call of Cthulhu", Lovecraftovi likovi susreću arhitekturu koja je "abnormalna, neeuklidska i odvratno smrdi na sfere i dimenzije daleko od naših".[119] Neeuklidska geometrija je matematički jezik i pozadina Einsteinove opće relativnosti, a Lovecraft ju redovito spominje kada istražuje vanzemaljsku arheologiju.

Religija uredi

Lovecraftovim djelima vlada nekoliko distinktnih panteona božanstava (zapravo vanzemaljaca koje ljudi štuju kao bogove) koji su ili indiferentni, ili aktivno neprijateljski nastrojeni prema čovječanstvu. Lovecraftova filozofija je nazvana "kozmična indiferentnost" te je kao takva izražena u njegovim djelima.[120] Nekoliko Lovecraftovih priča o Drevnima (vanzemaljska stvorenja iz Cthulhu mitova) predlaže alternativne, mitske geneze čovječanstva kao kontrast kreacionističkim pričama u postojećim religijama, a koje se nadovezuju na prirodni pogled na svijet. Primjerice, novela At the Mountains of Madness sugerira kako su ljudi stvoreni kao robodi Drevnih te da se život na Zemlji kakvog poznajemo razvio iz znanstvenih eksperimenata što su ih odbacili Drevni. Protagonisti u Lovecraftovim pričama su mahom obrazovani ljudi koji navode znanstvene i racionalne argumente za izostanak svoje religioznosti. Priča "Herbert West–Reanimator" referira na ateizam čest u akademskim krugovima; u priči "The Silver Key", Randolph Carter u jednom trenutku izgubi mogućnost da sanja te potraži utjehu u religiji, konkretno u kongregacionalizmu, ali ju ne pronalazi te na koncu izgubi svaku vjeru.

Lovecraft je vrlo rano razvio svoj stav o ateizmu. U pismu Robertu E. Howardu iz 1932. godine, napisao je:

"Samo kažem kako smatram da je prokleto nevjerojatno da išta poput centralne kozmičke volje, svijeta duhova ili vječnog preživljavanja ličnosti uopće postoji. To su najapsurdniji i najneopravdaniji od svih zaključka što se mogu izvesti o svemiru, a ja nisam dovoljna cjepidlaka da se pravim da ih ne smatram ekstremnom i zanemarivom besmislicom. U teoriji, ja sam agnostik, ali dok čekamo pojavljivanje radikalnih dokaza moram biti klasificiran, praktično i privremeno, kao ateist."[121]

Praznovjerje uredi

Godine 1926., slavni mađioničar Harry Houdini zamolio je Lovecrafta da pod njegovim imenom napiše traktat na temu praznovjerja. Houdinijeva neočekivana smrt krajem te godine zaustavila je projekt, mada je esej The Cancer of Superstition dovršen od strane Lovecrafta u suradnji s C. M. Eddyjem Jr.. Ranije nepoznati rukopis tog djela otkriven je 2016. godine u zbirci koja je bila u vlasništvu mađioničarske trgovine. Djelo navodi da su "sva praznovjerja relikti čestog 'prahistorijskog neznanja' u ljudima" te nastavlja s proučavanjem različitih oblika praznovjerja u različitim kulturama i periodima.[122]

Utjecaji uredi

 
Edgar Allan Poe je bio najizravniji i najvažniji književni utjecaj na Lovecrafta.

Utjecaji na Lovecraftov opus mogu se podijeliti u dvije veće skupine – eksterni i književni. Eksternih utjecaji su različiti podražaji i iskustva iz realnoga svijeta, specifičnu percepciju kojih je Lovecraft prikazivao u svojim djelima. Njegova filozofija i pogledi na svijest značajno su oblikovali njegovo poimanje određenih eksternih fenomena, koji su u njegovim pričama često bili karikirani i/ili izobličeni. Književni utjecaji na njegov opus su brojni, mahom zato što je Lovecraft bio strastveni čitač te se kretao u (mada opskurnim) književnim krugovima; neki od njih su bili eksplicitno izraženi od strane samog Lovecrafta, dok je utjecaj drugih bio vidljiv kroz kasnije analize književnih teoretičara.

Njegov najznačajniji književni utjecaj neupitno je bio Edgar Allan Poe. Kao i Lovecraft, Poe je bio u sukobu s dominantnim književnim trendovima svoga doba. Obojica su u svojim djelima stvarali jedinstvene, fantastične univerzume, a njihov stil je bio naglašeno arhaičan, što je bio utjecaj britanske kulture. U noveli The Shadow over Innsmouth,[123] Lovecraft čak i eksplicitno navodi Poeovu priču "The Imp of the Perverse", dok daljnje reference na Poea vrši i u svojoj pjesmi "Nemesis", pozivajući se na Poeovu pjesmu "Ulalume".[124] Lovecraftov magnum opus, At the Mountains of Madness, također sadrži citat iz potonje navedene Poeove pjesme, kao i referencu na Poeov jedini roman, The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket.[125] Lovecraft je imao i biografskih sličnosti s Poeom, poput gubitka oca u ranoj dobi te ranog interesa za poeziju.

Ostali književni utjecaji, mada mnogobrojni, nisu bili toliko direktni, niti toliko izraženi kao Poe. Primjerice, Arthur Machen[126] je utjecao na Lovecrafta svojim precizno konstruiranim pričama o preživljavanju prastarog zla u modernim vremenima, u svijetu koji je inače potpuno realističan, ali i svojim vjerovanjima u postojanje skrivenih misterija koji se nalaze izvan realnosti. Oswald Spengler i Robert W. Chambers također su utjecali na njega; Spengler je utjecao na Lovecraftov svjetonazor te je potvrdio njegove teze o dekadenciji Zapada, dok je o Chambersovoj zbirci The King in Yellow Lovecraft u pismu Clarku Ashtonu Smithu napisao: "Chambers je poput Ruperta Hughesa i nekolicine drugih palih Titana – opremljen s pravim umom i obrazovanjem, ali potpuno bez umijeća da ih koristi". Otkriće djela Lorda Dunsanyja,[127] koji je pisao o panteonu bogova koji egzistira u snolikim, vanjskim svjetovima, poguralo je Lovecraftovo pisanje u novom smjeru te je direktno utjecalo na nastanak njegovog Ciklusa snova.

Algernon Blackwood je također bio direktan utjecaj; Lovecraft je njegovu priču "The Willows" nazvao najboljim komadom čudne fikcije ikad napisanim,[128] dok je u svojoj epohalnoj priči "The Call of Cthulhu" citirao Blackwoodov roman The Centaur iz 1911. godine. Publicističko djelo S. T. Joshija, Lovecraft's Library, navodi kako je Lovecraft u svojoj osobnoj biblioteci imao i djela poput novele Raskaz o semi povešenjih (1908.) Leonida Andrejeva te romana A Strange Manuscript Found in a Copper Cylinder (1888.) Jamesa De Millea.

Što se eksternih utjecaja tiče, jedan od najranijih bile su Lovecraftove osobne noćne more, koje je imao dok je još bio dječak.[129] U tom je periodu i počeo pokazivati interes za gotsku fikciju. Primjerice, čudovište Nightgaunt je nastalo tako što je Lovecraft opisao stvorenja koja su mu se ukazivala u noćnim morama dok je bio dijete.

Značajan eksterni utjecaj bila je znanost, odnosno znanstveni napredak u fizici,[130] astronomiji,[131] biologiji i geologiji. Njegova znanstvena istraživanja, započeta u ranoj dobi, oblikovala su njegovu percepciju čovječanstva kao beznačajne i nemoćne vrste osuđene na propast u materijalističkom i mehanicističkom svemiru.[132] Svoje materijalističke filozofske svjetonazore jasno je prikazivao u svojim djelima; njegova filozofska načela kasnije će dobiti naziv kozmicizam. Lovecraftov kozmicizam postao je značajno mračniji s formiranjem tzv. Cthulhu mitova; sam temin skovao je, nakon Lovecraftove smrti, August Derleth, dok je Lovecraft svoju fiktivinu mitologiju nazivao "Yog-Sothotherija", prema istoimenom božanstvu iz svojih priča.

Lovecraftova izražena anglofilija značajno je utjecala na njegov stil; jednom prilikom je izjavio kako bi on sam najbolje pristajao u XVIII. vijeku. Kao i Edgar Allan Poe, Lovecraft je volio britansku varijantu engleskog jezika te se zalagao za arhaični stil pisanja, odbačen od većine relevantnih autora toga doba. Odlike augustinskih autora iz britanskog prosvjetiteljskog pokreta, poput Josepha Addisona ili Jonathana Swifta, evidentne su u njegovim djelima, posebice pismima. Iako je njegov stil često nailazio na kritike,[126] neki teoretičari su, poput S. T. Joshija, pokazali kako Lovecraft nije samo ciljano kopirao arhaični stil već je kombinacijom serije stilskih sredstava – svjesno korištenje arhaizama, kombiniranje esejistike s beletristikom, aliteracije, anafore, crescendo, hipalage, metafore, simboli i kolokvijalizam – formirao vlastiti, jedinstveni stil.

Opus uredi

Bibliografija uredi

Glavni članak: Bibliografija H. P. Lovecrafta
 
Lovecraftova skica boga Cthulhua, nacrtana 11. svibnja 1934. godine.

Lovecraft je počeo pisati još kao mladić; iako je, slično kao i Edgar Allan Poe, započeo pišući poeziju (te ju je pisao gotovo do kraja svog života), vrlo brzo se prebacio na prozu, koja će ga konsekventno i proslaviti. Pisao je uglavnom kratke priče i novele, a napisao je i jedan roman. Za života je napisao i nekoliko djela u suradnji s drugim autorima te je pisao djela za druge osobe. Objavio je i nekoliko publicističkih djela, mahom eseja, a bavio se i novinarskim radom. Među njegovim istaknutim djelima su:

Izdanja i zbirke uredi

Tokom većine XX. vijeka, zbirke Lovecraftovih djela (At the Mountains of Madness and Other Novels, Dagon and Other Macabre Tales, The Dunwich Horror and Others i The Horror in the Museum and Other Revisions) izdavala je kuća Arkham House, izdavač koji je primarno osnovan kako bi izdavao baš Lovecraftova djela, ali koji je s vremenom izdao i velik broj drugih rukopisa. Izdavački serijal Penguin Classics ima tri izdane zbirke priča - The Call of Cthulhu and Other Weird Stories (1999.), The Thing on the Doorstep and Other Weird Stories (2001.) i The Dreams in the Witch House and Other Weird Stories (2004.). Ta izdanja sadrže standardne tekstove što ih je uredio S. T. Joshi, većina kojih je dostupna u izdanju kuće Arkham House, izuzev restauriranog teksta priče "The Shadow Out of Time" iz zbirke The Dreams in the Witch House, što ga je ranije izdao Hippocampus Press, manji izdavač iz New Yorka. Godine 2005., prestižni izdavač Library of America kanonizirao je Lovecrafta zbirkom priča koju je uredio Peter Straub, dok je serijal Modern Library kuće Random House izdao "definitivno izdanje" novele At the Mountains of Madness (u sklopu kojega je objavljen i esej "Supernatural Horror in Literature").

Njegova poezija sabrana je u zbirci The Ancient Track: The Complete Poetical Works of H. P. Lovecraft (Night Shade Books, 2001.), dok se većina njegovih mladenačkih rukopisa, eseja, antikvarskih putopisa i ostalih djela može naći u zbirci Miscellaneous Writings (Arkham House, 1989.).

Pisma uredi

Iako je Lovecraft najpoznatiji po svojoj čudnoj fikciji, dobar dio njegova opusa sastoji se od mnogobrojnih pisama o različitim temama, od čudne fikcije i umjetničke kritike pa do politike i historije. Lovecraftov biograf L. Sprague de Camp procjenjuje da je napisao 100,000 pisama za svog života, a vjeruje se da je petina istih preživjela.[133]

Ponekad je datirao svoja pisma 200 godina ranije od stvarnog datuma, što bi period pisanja smjestilo u kolonijalno doba Amerike, još prije revolucije (događaja što ga je smatrao uvredljivim za svoju anglofiliju). Objasnio je kako smatra da su XVIII. i XX. vijek "najbolji", s tim da je prvi bio period plemenite milosti, a potonji vijek znanosti.

Lovecraft nije aktivno pisao pisma u mladosti. Godine 1931. je priznao: "U mladosti sam jedva pisao ikakva pisma — zahvaliti nekome na poklonu bilo je za mene takvo iskušenje da bi radije bio napisao pastoralu od dvjesto pedeset redaka ili traktat od dvadeset stranica o Saturnovim prstenima". Inicijalni interes za pisanje pisama nastao je tokom korespondencije s rođakom Phillipsom Gamwellom, mada je još važnija bila njegova uključenost u pokret amaterskog novinarstva, koji je inicijalno bio zaslužan za velik broj pisama što ih je Lovecraft napisao.

Iako ih je u mladosti slabo pisao, u kasnijem je životu njegova korespondencija postala toliko obimna da se pretpostavlja da je napisao oko 30,000 pisama različitim osobama, što bi ga u historiji književnosti stavilo na drugo mjesto, odmah iza Voltairea, po broju napisanih pisama. Lovecraftova kasnija korespondencija uglavnom je bila prema kolegama autorima čudne fikcije, dok je ranije uglavnom pisao kolegama novinarima-amaterima.

Lovecraft jasno navodi da je njegov kontakt s brojnim, različitim ljudima kroz pismenu korespondenciju bio jedan od glavnih faktora u širenju njegovih svjetonazora: "Vidio sam kako sam izložen desecima svjetonazora koji mi inače nikada ne bi pali na pamet. Moje razumijevanje i simpatije su povećani, a mnogi moji društveni, politički i ekonomski nazori su izmijenjeni kao posljedica povećanog znanja".

Danas postoji pet izdavačkih kuća što su izdale Lovecraftova pisma, među kojima prednjači Arkham House sa svojim izdanjem Selected Letters (dobar dio pisama je skraćen) u pet tomova. Ostali izdavači su Hippocampus Press (Letters to Alfred Galpin et al.), Night Shade Books (Mysteries of Time and Spirit: The Letters of H. P. Lovecraft and Donald Wandrei et al.), Necronomicon Press (Letters to Samuel Loveman and Vincent Starrett et al.) i University of Tampa Press (O Fortunate Floridian: H. P. Lovecraft's Letters to R. H. Barlow). Godine 2000. izdana je i Lord of a Visible World: An Autobiography in Letters, koja sadrži Lovecraftova pisma raspoređena po temama, poput adolescencije ili putovanja.

Lokacije uredi

Glavni članak: Lovecraftova zemlja
 
Mapa fiktivne Lovecraftove zemlje na području savezne države Massachusetts.

Nova Engleska, gdje je Lovecraft rođen i gdje je proveo cijeli život, imala je snažan utjecaj na geografske odrednice njegova opusa. Iako je u svojim djelima koristio i referirao na stvarne lokacije u Novoj Engleskoj, Lovecraft je stvorio fiktivni geografski univerzum sastavljen od nekoliko važnih lokacija, koje su se manje-više redovito pojavljivale ili spominjale u njegovim djelima. Među istima su posebno značajne rijeka Miskatonic, koja je centralni lokus oko kojega se gradi ostatak Lovecraftove Nove Engleske. Na tom području djeluje i Univerzitet Miskatonic, koji je poznat po proučavanju ezoterije specifične za Lovecraftovu mitologiju, a od važnijih naselja su Arkham, Dunwich i Innsmouth.

Lovecraft i popularna kultura uredi

Glavni članci: Lavkraftijanski horor i Cthulhu mitovi u popularnoj kulturi

Lovecraft je bio mahom nepoznat za vrijeme svog života. Iako su se njegove priče pojavljivale u utjecajnim šund časopisima kao što je Weird Tales, malo ljudi je znalo njegovo ime. Ipak, redovno je održavao kontakt s brojnim suvremenicima, kao što su Clark Ashton Smith i August Derleth, koji su mu s vremenom postali dobri prijatelji, iako se nikada nisu upoznali. Taj krug pisaca bio je poznat kao "Lovecraftov krug", s obzirom da su svi oni slobodno, i uz Lovecraftovo poticanje, koristili elemente iz njegovih djela. "Lovecraftov krug" nastavio je djelovati i nakon Lovecraftove smrti, a među autorima se posebno istaknuo August Derleth, koji je nastavio i sistematizirao Lovecraftov opus, mada ne bez kontroverzi; posebno je značajna njegova sistematizacija i imenovanje tzv. Cthulhu mitova.

Kritičari su na različite načine sistematizirali Lovecraftova djela; sam Lovecraft nikada nije sam kategorizirao svoja djela, mada je jednom prilikom napisao: "Tu su moja 'Poeova djela' i moja 'Dunsanyjeva djela' — ali — gdje su ikakva Lovecraftova djela?". Danas prevladavajuća klasifikacija je sljedeća:

Njegov utjecaj, posebice Cthulhu mitova, na generacije kasnijih horor i fantasy pisaca bio je enorman. Stephen King, Ramsey Campbell, Bentley Little, Joe R. Lansdale, Alan Moore, Junji Itō,[134][135] F. Paul Wilson, Brian Lumley, Caitlín R. Kiernan, William S. Burroughs i Neil Gaiman otvoreno su naveli Lovecrafta kao svog uzora; slično su radili i režiseri John Carpenter,[136] Stuart Gordon, Guillermo del Toro[137] te umjetnici Clive Barker i H. R. Giger.[138] Lovecraft je imao i značajn utjecaj u Japanu, gdje su njegovi pobornici, uz već spomenutog Itōa, bili anime scenarist Chiaki Konaka[139][140] te pisac Hideyuki Kikuchi.[141] Veliki argentinski pisac Jorge Luis Borges također je bio poklonik Lovecrafta, u čije je sjećanje napisao kratku priču "There Are More Things".

Glazba uredi

Lovecraftov fiktivni opus utjecao je i na brojne glazbenike:

Igre uredi

Iako je osobno, za živita, prezirao igre, Lovecraft je izvršio značajan utjecaj na tu industriju.[145] Kompanija Chaosium izdala je 1981. prvu verziju RPG-a Call of Cthulhu, koja je 2014. godine dobila svoje sedmo, službeno izdanje. Novina koju je taj RPG donio bila je specifična mehanika inspirirana ludilom prisutnim u Lovecraftovim djelima, a koja je značila da je lik što ga je igrač kontrolirao mogao poludjeti, suočen s kozmičkim hororima. Ta je mehanika kasnije korištena i u drugim RPG-ovima, ali i video igrama.[146] Prva igra na ploči inspirirana Lovecraftom, Arkham Horror, izdana je 1987. godine i imala je dobru prodaju; iako su od tog trenutka pa do 2014. lavkraftijanske igre na ploči bile raritet na godišnjoj razini, 2014. godine došlo je do nagle eksplozije tih igara, vjerojatno zbog ulaska Lovecraftovog opusa u javnu domenu i pojačanog interesa za takve igre.[147]

Iako je mali broj video igara direktno inspiriran Lovecraftovim djelima, mnoge su koristile elemente istih ili kombinirale različite priče i ambijent u vlastitoj, originalnoj priči smještenoj u Lovecraftovom univerzumu.[146] Prva takva igra bila je Alone in the Dark, čija je radnja bila inspirirana Poeom i Lovecraftom; izdano je nekoliko nastavaka iz istog serijala. Video igre inspirirane Lovecraftom bile su žanrovski različite, od pucačke igre Call of Cthulhu: Dark Corners of the Earth (2005.) pa do taktičkog RPG-a Call of Cthulhu: The Wasted Land (2012.). Cthulhu mitovi osnova su misterija u hvaljenoj igri Sherlock Holmes: The Awakened (2007.), dok je popularni RPG iz 1981. godine poslužio kao osnova za igru Call of Cthulhu: The Official Video Game (1981.).

Reference uredi

  1. ↑ Joshi, S. T. (September 2003). „Introduction”. The Weird Tale. Wildside Press. ISBN 978-0-8095-3123-3. 
  2. ↑ Joshi 2013: str. 16
  3. ↑ Joshi 2013: str. 13
  4. ↑ Joshi 2013: str. 8
  5. ↑ 5,0 5,1 Joshi 2013: str. 26
  6. ↑ Joshi 2013: str. 22
  7. ↑ Joshi 2013: str. 24
  8. ↑ de Camp 1975: str. 16 sfn error: multiple targets (2×): CITEREFde_Camp1975 (help)
  9. ↑ de Camp 1975: str. 2 sfn error: multiple targets (2×): CITEREFde_Camp1975 (help)
  10. ↑ 10,0 10,1 Joshi 2013: str. 28
  11. ↑ Joshi 2013: str. 33
  12. ↑ Joshi 2013: str. 36
  13. ↑ Joshi 2013: str. 34
  14. ↑ Joshi 2013: str. 38
  15. ↑ Joshi 2013: str. 42
  16. ↑ Joshi 2013: str. 60
  17. ↑ Joshi 2013: str. 84
  18. ↑ Joshi 2013: str. 90
  19. ↑ Joshi 2013: str. 97
  20. ↑ Joshi 2013: str. 96
  21. ↑ Joshi 2013: str. 98
  22. ↑ Joshi 2013: str. 99
  23. ↑ Joshi 2013: str. 102
  24. ↑ Joshi 2013: str. 116
  25. ↑ Joshi 2013: str. 126
  26. ↑ de Camp 1975: str. 27 sfn error: multiple targets (2×): CITEREFde_Camp1975 (help)
  27. ↑ Joshi 2013: str. 127
  28. ↑ 28,0 28,1 28,2 Joshi 2013: str. 128
  29. ↑ de Camp 1975: str. 66 sfn error: multiple targets (2×): CITEREFde_Camp1975 (help)
  30. ↑ 30,0 30,1 Poole 2016: str. 86
  31. ↑ de Camp 1975: str. 64 sfn error: multiple targets (2×): CITEREFde_Camp1975 (help)
  32. ↑ Poole 2016: str. 82
  33. ↑ Poole 2016: str. 84
  34. ↑ Poole 2016: str. 85
  35. ↑ Joshi 2013: str. 129
  36. ↑ Joshi 2013: str. 137
  37. ↑ Joshi 2013: str. 138
  38. ↑ Joshi 2013: str. 140
  39. ↑ Joshi 2013: str. 145
  40. ↑ de Camp 1975: str. 84 sfn error: multiple targets (2×): CITEREFde_Camp1975 (help)
  41. ↑ Joshi 2013: str. 155
  42. ↑ 42,0 42,1 Joshi 2013: str. 159
  43. ↑ Joshi 2013: str. 164
  44. ↑ Joshi 2013: str. 165
  45. ↑ Joshi 2013: str. 168
  46. ↑ Joshi 2013: str. 169
  47. ↑ Joshi 2013: str. 180
  48. ↑ Joshi 2013: str. 182
  49. ↑ Joshi 2013: str. 210
  50. ↑ Joshi 2013: str. 237
  51. ↑ Joshi 2013: str. 239
  52. ↑ Joshi 2013: str. 240
  53. ↑ Joshi 2013: str. 284
  54. ↑ Joshi 2013: str. 260
  55. ↑ 55,0 55,1 Joshi 2013: str. 287
  56. ↑ Joshi 2013: str. 288
  57. ↑ 57,0 57,1 Poole 2017: str. 93
  58. ↑ Joshi 2013: str. 303
  59. ↑ Joshi 2013: str. 300
  60. ↑ Joshi 2013: str. 301
  61. ↑ 61,0 61,1 Poole 2017: str. 97
  62. ↑ Joshi 2013: str. 305
  63. ↑ Poole 2017: str. 83-84
  64. ↑ Joshi 2013: str. 306
  65. ↑ Joshi 2013: str. 308
  66. ↑ de Camp 1975: str. 142 sfn error: multiple targets (2×): CITEREFde_Camp1975 (help)
  67. ↑ Roland 2014: str. 56
  68. ↑ Roland 2014: str. 69
  69. ↑ Joshi 2013: str. 369
  70. ↑ de Camp 1975: str. 149 sfn error: multiple targets (2×): CITEREFde_Camp1975 (help)
  71. ↑ 71,0 71,1 Joshi 2013: str. 390
  72. ↑ Joshi 2013: str. 400
  73. ↑ 73,0 73,1 Fooy, Frederick (October 27, 2011). „Resident Horror Genius”. South Brooklyn Post. Arhivirano iz originala na datum 2016-08-02. Pristupljeno August 3, 2016. 
  74. ↑ 74,0 74,1 74,2 74,3 de Camp, L Sprague (1975). Lovecraft: a Biography. 
  75. ↑ 75,0 75,1 S. T. Joshi, ur. (2001). „Weiss, Henry George”. An H.P. Lovecraft Encyclopedia. Greenwood Publishing Group. str. 294. ISBN 978-0-313-31578-7. 
  76. ↑ 76,0 76,1 Donald Tyson (November 1, 2010). The Dream World of H. P. Lovecraft. Llewellyn Worldwide. str. 75. ISBN 978-0-7387-2829-2. 
  77. ↑ The Dream World of H. P. Lovecraft: His Life, His Demons, His Universe (2010) – Donald Tyson ISBN 978-0-7387-2829-2
  78. ↑ 78,0 78,1 78,2 Houellebecq, Michel (2005), H. P. Lovecraft: Against the World, Against Life, San Francisco: Believer Books .
  79. ↑ Joshi, S. T (2001). A Dreamer and a Visionary: H.P. Lovecraft in His Time. Liverpool University Press. str. 224–25. ISBN 978-0-85323-946-8. 
  80. ↑ Rubinton, Noel (August 10, 2016). „How to Find the Spirit of H.P. Lovecraft in Providence”. 
  81. ↑ An H.P. Lovecraft Encyclopedia, edited by S. T. Joshi, David E. Schultz, str. 117
  82. ↑ James Arthur Anderson (September 30, 2014). „Charles Dexter Ward”. Out of the Shadows: A Structuralist Approach to Understanding the Fiction of H. P. Lovecraft. Wildside Press LLC. str. 89. ISBN 978-1-4794-0384-4. 
  83. ↑ S. T. Joshi, H.P. Lovecraft: A Life, str. 455
  84. ↑ Ronan, Margaret, Forward to The Shadow Over Innsmouth and Other Stories of Horror, Scholastic Book Services, 1971
  85. ↑ 85,0 85,1 85,2 85,3 Joshi, S. T. (2001). A Dreamer and a Visionary: H.P. Lovecraft in His Time. Liverpool University Press. str. 95, 97, 111, 221–222, 359–360. ISBN 978-0-85323-946-8. Pristupljeno September 17, 2013. 
  86. ↑ „Notable Persons Interred at Swan Point Cemetery | Civil War Veterans | Governors | Swan Point Cemetery”. swanpointcemetery.com. Arhivirano iz originala na datum 2016-01-22. Pristupljeno 2016-01-14. 
  87. ↑ 87,0 87,1 Gale, Floyd C. (April 1960). „Galaxy's 5 Star Shelf”. Galaxy Science Fiction: 100–103. 
  88. ↑ Joyce Carol Oates (October 31, 1996). „The King of Weird”. The New York Review of Books 43 (17). Pristupljeno February 15, 2009. 
  89. ↑ Wohleber, Curt (December 1995). „The Man Who Can Scare Stephen King”. American Heritage 46 (8). Pristupljeno September 10, 2013. 
  90. ↑ The Best of H. P. Lovecraft: Bloodcurdling Tales of Horror and the Macabre, Del Rey Books, 1982, front cover.
  91. ↑ King, Stephen (February 1987). Danse Macabre. Berkley. str. 63. ISBN 978-0-425-10433-0. Arhivirano iz originala na datum October 4, 2013. Pristupljeno September 17, 2013. 
  92. ↑ Michael Saler (2011). As If: Modern Enchantment and the Literary Prehistory of Virtual Reality. Oxford University Press. ISBN 0-19-988780-2. , note no. 66
  93. ↑ LA Review of Books, April 6, 2013 Let's Get Weird
  94. ↑ Weird Realism: Lovecraft and Philosophy (2013) Graham Harman
  95. ↑ ASK/TELL, October 23, 2011 Interview with Graham Harman
  96. ↑ New Critical Essays on H.P. Lovecraft,(2013)Chapter nine
  97. ↑ H. P. Lovecraft Letter to Farnsworth Wright (July 27, 1927), in Selected Letters 1925–1929 (Sauk City, Wisconsin: Arkham House, 1968), p.150.
  98. ↑ 98,0 98,1 Burleson, Donald R. (1991). „On Lovecraft's Themes: Touching the Glass”. An Epicure in the Terrible: A Centennial Anthology of Essays in Honor of H.P. Lovecraft. Fairleigh Dickinson University Press. str. 135–147. ISBN 0-8386-3415-X. Pristupljeno September 17, 2013. 
  99. ↑ Dziemianowicz, Stefan (1991). „Outsiders and Aliens: The Uses of Isolation in Lovecraft's Fiction”. An Epicure in the Terrible: A Centennial Anthology of Essays in Honor of H.P. Lovecraft. Fairleigh Dickinson University Press. str. 159–187. ISBN 0-8386-3415-X. Pristupljeno September 17, 2013. 
  100. ↑ 100,0 100,1 Hambly, Barbara (1996). Introduction: The Man Who Loved His Craft. The Random House Publishing Group. str. viii. ISBN 0-345-38422-9. 
  101. ↑ Burleson, Donald (1990). Lovecraft: Disturbing the Universe. the University Press of Kentucky. ISBN 0-8131-1728-3. 
  102. ↑ Schweitzer, Darrell (2001). Discovering H. P. Lovecraft. Borgo Press. str. 14. ISBN 978-1-58715-471-3. 
  103. ↑ Price, Robert M. (1991). Introduction:The New Lovecraft Circle. Random House Publishing. ISBN 0-345-44406-X. 
  104. ↑ St. Armand, Barton Levi (1991). „Synchronistic Worlds: Lovecraft and Borges”. An Epicure in the Terrible: A Centennial Anthology of Essays in Honor of H.P. Lovecraft. Fairleigh Dickinson University Press. str. 319–320. ISBN 0-8386-3415-X. Pristupljeno September 17, 2013. 
  105. ↑ „How Cthulhu Works”. howstuffworks.com. September 4, 2007. 
  106. ↑ S. T. Joshi, H. P. Lovecraft: Decline of the West, (Starmont Studies in Literary Criticism, No. 37), Borgo Pr, 1991, ISBN 978-1-55742-208-8.
  107. ↑ Uvod Chine Miévillea za novelu At the Mountains of Madness, Modern Library Classics, 2005.
  108. ↑ Joshi 1996: str. 38
  109. ↑ 109,0 109,1 109,2 109,3 109,4 109,5 Joshi, S. T. (1996). A Subtler Magick: The Writings and Philosophy of H. P. Lovecraft. Borgo Press. str. 22, 41–42, 76–77, 107–108, 162, 229, 230. ISBN 1-880448-61-0. 
  110. ↑ 110,0 110,1 110,2 110,3 110,4 Steiner, Bernd (2005). H. P. Lovecraft and the Literature of the fantastic: explorations in a Literary Genre. GRIN Verlag. str. 54–55. ISBN 978-3-638-84462-8. 
  111. ↑ 111,0 111,1 111,2 111,3 111,4 Tyson, Donald (2010). The Dream World of H. P. Lovecraft: His Life, His Demons, His Universe. Llewellyn Publications. str. 5–6, 57–59. ISBN 978-0-7387-2284-9. 
  112. ↑ H. P. Lovecraft, four decades of criticism by S. T. Joshi - Ohio University Press, 1980 ISBN 978-0-8214-0577-2
  113. ↑ H.P. Lovecraft: A Life by S. T. Joshi Necronomicon Press, 1996 ISBN 978-0-940884-88-5
  114. ↑ David Punter, (1996), The Literature of Terror: A History of Gothic Fictions from 1765 to the Present Day, Vol. I, 'Modern Gothic", str. 40.
  115. ↑ Bloch, Robert (1982). Introduction: Heritage of Horror. The Random House Publishing Group. str. xii. ISBN 0-345-38422-9. 
  116. ↑ 116,0 116,1 116,2 Mieville, China (2005). Introduction. The Random House Publishing Group. str. xvii–xx. ISBN 0-8129-7441-7. 
  117. ↑ Schweitzer, Darrell (1998). Windows of the Imagination. Wildside Press. str. 94–95. ISBN 1-880448-60-2. 
  118. ↑ Schwader, Ann (2004). Mail Order Bride. Lindisfarne Press. str. 59. ISBN 0-9740297-5-0. 
  119. ↑ Lovecraft, "The Call of Cthulhu", str. 151.
  120. ↑ Mosig, Yozan Dirk W. "Lovecraft: The Dissonance Factor in imaginary Literature" (1979).
  121. ↑ Pismo H. P. Lovecrafta Robertu E. Howardu (16. kolovoza 1932.), u Selected Letters 1932–1934 (Sauk City, Wisconsin: Arkham House, 1976), str. 57."
  122. ↑ Alison Flood, Lost HP Lovecraft work commissioned by Houdini escapes shackles of history, The Guardian, 16. ožujka 2016.
  123. ↑ „Lovecraft's Shadow Over Innsmouth”. Donovan K. Loucks. 
  124. ↑ „Lovecraft's Nemesis”. Donovan K. Loucks. 
  125. ↑ „"At the Mountains of Madness" by H. P. Lovecraft”. www.hplovecraft.com. Pristupljeno 2017-02-24. 
  126. ↑ 126,0 126,1 „Weird realism: John Gray on the moral universe of H P Lovecraft”. www.newstatesman.com. 
  127. ↑ Power, Ed (October 30, 2016). „Cthulhu's evil overlord: the monstrous world of HP Lovecraft”. 
  128. ↑ Lovecraft, H. P. (1938) [Written 1927], „The Modern Masters”, »Gotovo beskonačna plejada fikcije gospodina Blackwooda sadrži i romane i kraće priče (...)  Prije svega mora se uzeti u obzir priča "The Willows" (...)  Ovdje umjetnost i suzdržavanje u naraciji dolaze do vrhunca svog razvija, a utisak trajne zajedljivosti se stvara bez ijednog usiljenog pasusa ili ijedne pogrešne note.« 
  129. ↑ FRANCH, J., & MACROBERT, A. (2015). Cosmic Dread: THE ASTRONOMY OF H. P. LOVECRAFT. Sky & Telescope, 129(2), 34-39.
  130. ↑ Rottensteiner, F. (1992). Lovecraft as Philosopher. Science Fiction Studies, (1). 117.
  131. ↑ „7 Obsessions That Influenced H. P. Lovecraft's Work” (en). Mental Floss. Pristupljeno 2017-02-24. 
  132. ↑ Woodard, Ben (2011). „Mad Speculation and Absolute Inhumanism: Lovecraft, Ligotti, and the Weirding of Philosophy”. Continent 1 (1): 6. Arhivirano iz originala na datum 2018-02-09. Pristupljeno 15 June 2017. 
  133. ↑ http://www.hplovecraft.com/writings/letters/
  134. ↑ Ito, Junji (October 2007) [1998]. Uzumaki, Vol. 1 (2nd izd.). Viz Media. str. 207. ISBN 1-4215-1389-7. 
  135. ↑ Mira Bai Winsby (March 2006). „Into the Spiral: A Conversation with Japanese Horror Maestro Junji Ito”. 78 Magazine. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-10. Pristupljeno October 7, 2014. 
  136. ↑ „HP Lovecraft and his lasting impact on cinema”. denofgeek.com. 
  137. ↑ „HP Lovecraft: love the craft, loathe the creed”. irishtimes.com. 
  138. ↑ Giger, Hansruedi (2005): Necronomicon I & II. Erftstadt: Area.
  139. ↑ „Ask John: Is There Any Lovecraftian Anime?”. AnimeNation. Arhivirano iz originala na datum 2002-08-13. Pristupljeno August 5, 2013. 
  140. ↑ Bush, Laurence (2001). Asian Horror Encyclopedia. Writers Club Press. str. 101–102. ISBN 0-595-20181-4. 
  141. ↑ „TAIMASHIN: Vol. 1 Hideyuki Kikuchi, Author, Misaki Saitoh, Illustrator”. Publishers Weekly. Pristupljeno January 21, 2015. 
  142. ↑ „CANOE – JAM! Music – Artists – Metallica: Interview with James Hetfield”. Jam.canoe.ca. December 8, 2008. Pristupljeno October 3, 2011. 
  143. ↑ „Recording of Poemata Minora”. Youtube.. 
  144. ↑ „List of the winners of the NOPA music price”. NOPA.. 
  145. ↑ Reich, J.E. (2016-02-20). „The Video Games, Movies And More Inspired By HP Lovecraft” (en). Tech Times. Pristupljeno 2018-03-06. 
  146. ↑ 146,0 146,1 Gollop, Julian (2017-11-16). „The Gollop Chamber: Where are all the Lovecraftian games?” (en). pcgamer. Pristupljeno 2018-03-06. 
  147. ↑ Silva, Christianna (2017-06-07). „H.P. Lovecraft's Monster Is Wrapping Family Game Night Up In Tentacles” (en). NPR.org. Pristupljeno 2018-03-06. 

Literatura uredi

Dodatni izvori uredi

  • Anderson, James Arthur. Out of the Shadows: A Structuralist Approach to Understanding the Fiction of H. P. Lovecraft (ISBN 978-0-8095-3002-1), The Milford Series, Popular Writers of Today, Vol. 75; Wildside Press, 2011.; detaljna analiza Lovecraftovih djela.
  • Burleson, Donald R. Lovecraft: Disturbing the Universe (ISBN 0-8131-1728-3), University Press of Kentucky, studeni 1990.; jedina postojeća knjiga koja analizira Lovecraftov opus s dekonstruktivističkog gledišta.
  • Carter, Lin. Lovecraft: A Look Behind the Cthulhu Mythos (ISBN 0-586-04166-4); pregled Lovecraftovog opusa (kao i onog članova njegova kruga) sa značajnim brojem biografskih podataka.
  • De Camp, L. Sprague Lovecraft: A Biography (ISBN 0-345-25115-6); prva cjelovita biografija H. P. Lovecrafta, izdana 1975. godine, danas van tiska. Knjiga je refleksija tadašnjeg mišljenja struke o Lovecraftu, međutim potpuno ju je zasjenila S.T. Joshijeva biografija I Am Providence.
  • Eddy, Muriel i C. M. Eddy Jr. The Gentleman From Angell Street: Memories of H. P. Lovecraft (ISBN 978-0-9701699-1-4); zbirka osobnih sjećanja i anegdota Lovecraftovih bliskih prijatelja iz Providencea. Eddyjevi su bili kolege pisci, a g. Eddy je bio često objavljivan u časopisu Weird Tales.
  • Hill, Gary. The Strange Sound of Cthulhu: Music Inspired by the Writings of H. P. Lovecraft (ISBN 978-1-84728-776-2).
  • Joshi, S. T. H. P. Lovecraft: A Life (ISBN 0-940884-88-7); najkompletnija i najautoritativnija biografija H. P. Lovecrafta, kasnije skraćena kao A Dreamer & a Visionary: H. P. Lovecraft in His Time (ISBN 0-85323-946-0). Puna verzija u dva toma, prenaslovljena u I Am Providence, izdana je 2010. godine (Hippocampus Press).
  • Joshi S. T. The Rise and Fall of the Cthulhu Mythos (Mythos Books, 2008); prva cjelovita kritička studija od one Lin Carter, a koja je istražila razvoj Lovecraftove mitologije i njezinog utjecaja na djela različitih modernih pisaca.
  • Joshi, S. T. "H. P. Lovecraft: Alone in Space,", treće poglavlje u knjizi Emperors of Dreams: Some Notes on Weird Poetry, autor S. T. Joshi (Sydney: P'rea Press, 2008: ISBN 978-0-9804625-3-1 (m.u.) i ISBN 978-0-9804625-4-8 (t.u.)); analiza dijela Lovecraftove čudne poezije.
  • Long, Frank Belknap Howard Phillips Lovecraft: Dreamer on the Nightside (Arkham House, 1975, ISBN 0-87054-068-8); osobni pogled na Lovecraftov život, koji kombinira prisjećanja, biografiju i književnu kritiku. Long je bio Lovecraftov prijatelj i korespondent, a također i žanrovski kolega koji je napisao nekoliko njime inspiriranih priča u sklopu Cthulhu mitova (među kojima je i The Hounds of Tindalos).
  • Houellebecq, Michel, H. P. Lovecraft : Contre le monde, contre la vie (ISBN 1-932416-18-8), 1991
  • Ludueña, Fabián, H.P. Lovecraft. The Disjunction in Being (preveo i epilog napisao Alejandro de Acosta), New York, Schism, 2015 (ISBN 978-1-5058-6600-1); studija Lovecraftovih koncepata o filozofiji i književnosti
  • Ostala značajna djela o Lovecraftu su An H. P. Lovecraft Encyclopedia, autori Joshi i David S. Schulz; Lovecraft's Library: A Catalogue (detaljni popis velikog broja knjiga pronađenih u danas raštrkanoj osobnoj biblioteci H. P. Lovecrafta), autor Joshi; Lovecraft at Last, svjedočanstvo Willisa Conovera o njegovoj tinejdžerskoj korespondenciji s Lovecraftom; Joshijeva knjiga A Subtler Magick: The Writings and Philosophy of H. P. Lovecraft.
  • Lovecraftova proza u vidu korigiranih tekstova izdala je kuća Arkham House tokom 80-ih godina, a kasnije su se pojavile i mnoge druge zbirke njegovih djela, uključujući one što ih je izdala Ballantine Books te tri Del Reyjeva izdanja. Tri Penguinova izdanja (The Call of Cthulhu and Other Weird Stories, The Thing on the Doorstep and Other Weird Stories, The Dreams in the Witch House and Other Weird Stories) sadrže modifikacije iz korigiranih tekstova, kao i Joshijeve anotacije.
  • Djela što ih je Lovecraft napisao za druge ljude sabrana su u zbirci The Horror in the Museum and Other Revisions, čiji je urednik bio Joshi.
  • Neki Lovecraftovi rukopisi su anotirani s fusnotama i bilješkama. Uz ranije navedena Penguinova izdanja te zbirkuThe Annotated Supernatural Horror in Literature, Joshi je priredio i zbirke The Annotated H. P. Lovecraft te More Annotated H. P. Lovecraft, obje koje su ekstenzivno anotirane s fusnotama.
  • An Epicure in the Terrible (Fairleigh Dickinson University Press, 1991), uredili David E. Schultz i S. T. Joshi; antologija od 13 eseja o Lovecraftu (bez Joshijevog podužeg uvoda) izdana povodom stote obljetnice rođenja. Eseji su podijeljeni u 3 sekcije: biografski, tematske studije te komparativne i žanrovske studije. Među autorima su S. T. Joshi, Kenneth W. Faig, Jr, Jason C. Eckhardt, Will Murray, Donald R. Burleson, Peter Cannon, Stefan Dziemianowicz, Steven J. Mariconda, David E. Schultz, Robert H. Waugh, Robert M. Price, R. Boerem, Norman R. Gatford i Barton Levi St. Armand.
  • The Intersection of Fantasy and Native America: From H. P. Lovecraft to Leslie Marmon Silko, uredili Amy H. Sturgis i David D. Oberhelman (Mythopoeic Press, 2009: ISBN 978-1-887726-12-2).

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=H._P._Lovecraft&oldid=41453009