Endogamija, (od grč. endon – unutra i gamein – sklapati brak), pojava uspostavljanja polnih (i bračnih) odnosa unutar neke društvene grupe. U prvim razdobljima ljudske istorije endogamija je bila opšta praksa, naročito u fazi promiskuiteta u hordi i u tzv. braku krvnog srodstva u prvim materinskim rodovima.

Endogamija može biti vertikalna i horizontalna. Vertikalna endogamija označava uspostavljanje polnih odnosa između predaka i potomaka, a horizontalna endogamija označava takve odnose između pripadnika iste generacije, uključujući i rođenu braću i sestre. Odbacivanje promiskuiteta zapravo je dokrajčenje vertikalne endogamije.

Pretpostavlja se da su naši preci iskustvenim putem dolazili do saznanja o posledicama polnih dodira i o štetnim posledicama polnih veza unutar rodovske grupe (tj. među krvnim srodnicima) i da je napokon došlo do zabrane endogamije. Ono što se u literaturi naziva brakom krvnog srodstva trajalo je manje od celokupnog trajanja strukture srednjeg stupnja divljaštva. Horizontalna endogamija karakteriše okončavajuće razdoblje neandertalca i nešto duži vek homo sapiensa fosilisa.

Grupni brak više nije endogaman. U režimu grupnog braka (punalua) polne odnose mogu uspostavljati samo pripadnici različitih rodova. Endogamne tendencije u civilizovanim zemljama pojavljuju se kao rezultat nastojanja da se zadrži kompaktnost bogatstva ili da se ono takvim brakom još i uveća.