Dikcija (lat. dictio = govorenje, izražavanje)[1]) odnosi se, u svom izvornom značenju, na izbor vokabulara svojstven nekom određenom piscu ili govorniku, kao i na stil izražavanja u nekoj pesmi ili priči.[2][3] Iz toga se razvilo drugo značenje ove reči, koje je danas preovladalo, a odnosi se na osobenost govora,[3][4][5] tj. na umeće takvog govora gde se svaka reč jasno čuje i razume u svojoj punoj složenosti, i tiče se pre izgovora i tona nego izbora reči i stila. Za dikciju se, u ovom sekundarnom značenju, ponekad koriste i termini elokucija ili artikulacija.[6]

Dikcija izučava različite predmete, od kojih je među najvažijim registar upotrebe reči u formalnom ili neformalnom kontekstu. Analiza književne dikcije otkriva opšti ton i karakter jednog teksta, npr. prevaga glagola koji se odnose na kretanje u prostoru sugeriše aktivan karakter, dok prevaga glagola koji se odnose na stanje uma odražava introspektivni karakter.

U književnosti, dikcija se smatra osobenim tonom ili stilom koji neki pisac primenjuje i koji omogućuje da se neko delo lako identifikuje s tim piscem. U tom značenju dikcija uključuje izbor određenih reči ili izraza koji postaju svojstveni tom piscu. Dikcija može biti arhaična (koja koristi staromodni stil i izraze), visoka (koja koristi uzvišeni jezik i stil) i niska (koja koisti svakodnevni jezik).

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. Diction, Online Etymology Dictionary
  2. http://www.merriam-webster.com/netdict/diction
  3. 3,0 3,1 Crannell (1997) Glossary, p.406
  4. Littré - Diction.
  5. Georges Le Roy, Traité pratique de la diction française, 1911.
  6. Crannell (1997) Part II, Speech, p.84

Literatura uredi

Vanjske veze uredi