Cezaropapizam označava primat državne vlasti nad crkvenom. Termin cezaropapizam (Cäseropapismus) je skovao Max Weber. Odnos između crkve i države u Vizantiji se tradicionalno naziva simfonija.

Ikona na kojoj rimski car i episkopi na Prvom nikejskom saboru (325) drže simbol vere (381).

Ovakvo uređenje je postojalo u Vizantiji, gde je poglavar svetovne vlasti (car) faktički bio poglavar crkve (papa): on je imenovao crkvenog poglavara, carigradskog patrijarha. Carevi su se često mešali u dogmatske sporove, regulišući dogmu i rituale ediktima i zakonima. Takva situacija je postojala u Istočnom rimskom carstvu iz vremena prvih vaseljenskih sabora (počevši od borbe protiv arijanstva), tokom kojih su crkvena lica apelovala na cara u rešavanju dogmatskih, obrednih i crkvenih pitanja. Konačno, takva odredba je bila sadržana u Kodeksu i Novelama cara Justinijana, koji je rekao da je „izvor sveg bogatstva crkve velikodušnost cara“.

Ovaj tip odnosa je našao svoju pravnu formulaciju u tzv. simfoniji, koja je prvi put bila formulisana u 6. veku u šestoj Justinijanovoj noveli. Justinijanovo učenje o "simfoniji" je poznavao i sveti Sava koji u Zakonopravilu prevodi najvažnija mesta tog vizantijskog učenja koje je sledio kao model.[1]

Vizantijski model "simfonije" se danas često potencira u pravoslavnim krugovima, kao željeni odnos crkve i države. Međutim, ponekad se čuju i drugačiji glasovi iz SPC povodom pokušaja da se napravi božija država po vizantijskom uzoru:

Ta vizantijska simfonija između crkve i države danas je potpuni apsurd i prepreka da SPC zauzme pravo mesto.[2]

– đakon Nenad Ilić

Izvori uredi

Vidi još uredi

Vanjske veze uredi