Bitka na Katalaunskim poljima

Za bitku između rimskog cara Aurelijana i galo-rimskog cara Tetrika I 274. godine, vidite članak Bitka na Katalaunskim poljima (274).

Bitka na Katalaunskim poljima ili, rjeđe, bitka kod Chalonsa, odigrala se 451. u sjevernoj Galiji (današnja sjeverna Francuska) između hunsko-ostrogotske vojske na čelu sa hunskim kraljem Atilom na jednoj, i zapadnorimskih i vizigotskih snaga na drugoj strani. Predstavljala je kulminaciju velikog Atilinog pohoda na područje tadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva i završila je taktički neodlučno, iako se, s obzirom da je Atila prisiljen na povlačenje preko Rajne često navodi kao posljednja velika pobjeda u rimskoj vojnoj historiji. Na suvremenike je, prije svega, ostavila snažan dojam zbog neuobičajeno velikog broja žrtava među kojima se našao i vizigotski kralj Teodorik I. Kasniji su joj historičari, dijelom i zbog toga, nastojali dati veliki historijski značaj, odnosno opisati kao bitku koja je spasila Evropu i zapadnu civilizaciju od hunskog uništenja; taj je stav, međutim, manje izražen među suvremenim historičarima.

Bitka na Katalaunskim poljima
Segment hunskog pohoda na Galiju
Huni u bitci kod Chalonsa naslikao: Alphonse de Neuville (1836–85)
Datum 20. jun 451. Lokacija oblast Champagne-Ardenne u sjeveroistočnom dijelu današnje Francuske Ishod taktički neodlučan; povlačenje Huna; strateška pobjeda Rimljana i Vizigota
Sukobljene strane
Zapadno Rimsko Carstvo, Franci, Vizigoti, Burgundi, Alani, Saksonci, Armoričani, Sarmati	Hunsko Carstvo, Ostrogoti, Rugijci, Skiri, Tiringi, Skiti, Bastarni, Taifali, Alemani Gepidi
Komandanti i vođe
Flavius Aetius, Meroveh, Teodorik†, Gondiok, Sangiban	Atila, Valamir, Ardarik, Berik
Snage
oko 30.000 ljudi	oko 30.000 ljudi
Žrtve i gubici
veliki	veliki

Uvod

Huni su oko 375. iz područja Centralne Azije prodrli u istočnu Evropu, prvenstveno u stepe i ravnice današnje Južne Rusije i Ukrajine, odakle su protjerali dotadašnje stanovništvo, uglavnom Gote, čija će migracija na zapad izazvati lančanu reakciju odnosno seobe germanskih naroda na zapad, poznate kao Velika seoba naroda. Na udaru tog procesa se našlo Rimsko Carstvo, a prije svega njegov zapadni dio gdje je 406. došlo do kolapsa dotadašnjeg limesa na Rajni, odnosno masovnog priliva germanskih naroda na područje tadašnje rimske Galije. Zapadni rimski carevi su im formalno priznali status federata te ih koristili kao najamnu vojsku kako u vlastitim građanskim ratovima, tako protiv drugih barbarskih naroda izvan granica Carstva, ali su u stvarnosti ti narodi stvorili entitete koji su funkcionirali kao države u državi. Do sredine 5. vijeka je rimska vlast u Galiji zbog toga uglavnom izgubila svoj autoritet - na krajnjem zapadu su svoju de facto državu imali keltski Bretonci, na sjeveru Franci, na jugozapadu Vizigotsko Kraljevstvo i na gornjem toku rijeke Rhone Burgundi. Rimska vlast je bila ograničena na gradove, mediteransku obalu i na uske pojase duž glavnih rijeka - Loire (sa sjedištem u Aurelijanumu (današnji Orleans) i Rhone.

U međuvremenu su Huni na osvojenim područjima od naroda koje nisu istrijebili ili protjerali učinili svoje podanike, koristeći u tu svrhu asimilaciju, vazalizaciju i dinastijske brakove. Zahvaljujući tome je stvoreno veliko Hunsko Carstvo koje se do 5. vijeka prostiralo od obala Volge na krajnjem istoku do obala Rajne na zapadu, odnosno od Baltika na sjeveru i Alpa i Dunava na jugu. Odnosi između Huna i Rimljana, koji su ispočetka bili relativno dobri, pogoršali su se otkako je 434. na hunsko prijestolje došao Atila, a pogotovo kada je istočnorimski car Teodozije II zaključio kako Hunima više ne mora plaćati danak kojim je čuvao mir na svojoj sjevernoj granici. To je dovelo do rata u kome su 447. Atilini Huni uspjeli poraziti Teodozijeve trupe, te opustošiti i opljačkati Trakiju i današnju sjevernu Grčku. S druge strane, nedostatak opsadnih sprava i snaga gradskih bedema je zaustavila Atilin pokušaj da osvoji i opljačka prijestolnicu Konstantinopol, a nedostatak ratne mornarice mu je priječio dalje pohode na bogatu Malu Aziju i istočne provincije. Zbog toga je Atila oko 450. odlučio pokrenuti novi veliki pohod, ovaj put na Zapadno Rimsko Carstvo, s čijim je magister militumom i de facto vladarom Aecijem dotada bio u dobrim odnosima.

Prema Jordanu, Atilu je preko izaslanika na pohod nagovorio Gajzerih, kralj Vandala zabrinut zbog mogućnosti da Aecije organizira pohod kojim bi se uništilo vandalska država u Sjevernoj Africi. Gajzerih je preko Atile nastojao spriječiti tu mogućnost, a istovremeno je nastojao Vizigote i njihovog kralja Teodorika natjerati da stanu na njegovu stranu.

Drugi historičari, pak, tvrde da je povod za Atilin pohod pružila Honorija, sestra zapadnorimskog cara Valentijana III koja je bila sklona razvratu, odnosno spletkama u cilju svrgavanja svog brata. Nakon što je razotkrivena njena ljubavna veza sa carskim komornikom za kaznu je prvo poslana u manastir, a potom udana za caru odanog senatora. Nastojeći se osloboditi, Atili je poslala zaručnički prsten odnosno zahtjev da je oslobodi. Atila je zahtjev formalno prihvatio, te potom od Valentijana III tražio njenu ruku, odnosno polovicu Zapadnog Carstva kao miraz. Odbijanje tih zahtjeva je Atili poslužilo da početkom 451. pokrene dugo pripremani pohod.

Pohod na Galiju i rimska reakcija

Atilin pohod u Galiju

Atila je za pohod prikupio veliku vojsku u kojoj su Huni činili samo manji dio; ona je najvećim dijelom bila sastavljena od hunskih vazala među kojima su se najviše isticali Ostrogoti pod Ardarikom, Gepidi pod Valamirom, kao i drugi germanski narodi. Kasnoantički autori također navode da su u redovima Atiline vojske bili i Bastarni i Skiti, ali moderni historičari vjeruju da je to anakronistička referenca na potomke tih drevnih naroda, odnosno narode koji su zauzeli njihova područja. U svakom slučaju, Atili je prilikom pohoda značajno pomogla i njegova reputacija uspješnog vojskovođe koji je bez milosti uništavao svakoga tko mu se pokuša suprotstaviti.

Galija je odabrana za cilj pohoda zato što je bila među bogatijim zapadnorimskim provincijama, ali i zbog dinastijskog sukoba među Francima koji je Atili trebao olakšati napredovanje. Zbog toga je franačko područje, odnosno provincija Gallia Belgica odabrana za rutu vojske. Atila je pohod započeo prvo izbivši, a potom prešavši Rajnu te potom osvajajući, pljačkajući i uništavajući gradove na njenoj lijevoj obali, prije nego što se okrenuo na zapad odnosno jug. Jedan od značajnijih gradova koji je tada stradao bio je Divodorum (današnji Metz), koji je pao 7.aprila. Kasnije su i drugi gradovi doživjeli istu sudbinu, pri čemu su se bilježili masovni pokolji stanovništva, uključujući kršćansko svećenstvo koje se kasnije poslužiti kao materijal za mučeničke hagiografije. Gradovi koji su izbjegli uništenje su bili Pariz, čije je spasenje pripisano molitvama Svete Genoveve, odnosno Troyes, čiji je biskup Lupus, prema predaji, osobno nagovorio Atilu da poštedi grad i zauzvrat pristao pratiti njegovu vojsku.

Nakon što su današnja Belgija i sjeverna Francuska opustošene ili stavljene pod hunsku vlast, Atila je koncentirao svoje snage te napao dolinu Loire, odnosno Aurelijanum. Grad je čuvao garnizon alanskih federata na čelu sa kraljem Sangibanom. Do juna su hunske snage došle do grada i stavile ga pod opsadu. Sangiban je, prema navodima Jordana, odlučio prijeći na Atilinu stranu te je bio spreman otvoriti gradske dveri, ali su ga u tome spriječili građani.

U međuvremenu je Aecije iz Italije krenuo sa vojskom u Galiju kako bi se suprotstavio Atili. Njegova je vojska, prema navodima historičara, nije bila "rimska" u doslovnom smislu riječi, s obzirom da se u potpunosti sastojala od "barbarskih" pomoćnih trupa, odnosno nije imala nijednog redovnog rimskog vojnika. S druge strane je Aecije bio vrlo dobar izbor za komandanta ove operacije, s obzirom da je nakon bitke kod Ravenne neko vrijeme bio u izgnanstvu među Hunima, te dobro upoznao kako Atilu, tako i Hune, njihov način života i ratnu vještinu. Aecije je, međutim, bio svjestan da se s tom vojskom ne može ravnopravno suprostaviti Atili i pokušao je nagovoriti vizigotskog kralja Teodorika I da mu se pridruži.

Teodorik je ispočetka oklijevao, ali ga je tek nagovor lokalnog rimskog magnata Avita, kao i približavanje Huna samim vizigotskim područjima u jugozapadnoj Galiji, natjerao da se predomisli i sklopi savez sa Aecijem. Rimska i vizigotska vojska kojoj su se, također na Avitov nagovor, priključili i drugi germanski federati, je stigla u blizinu Aurelijanuma 14. juna. U tom je trenutku Atila, prema navodima kasnoantičkih historičara, bio tik pred osvajanjem grada, ali je brzo zaključio da ga ne može istovremeno zauzeti i odbaciti napad brojčano snažnog neprijatelja. Zbog toga je odlučio napustiti opsadu i sa vojskom krenuti na istok u nadi da će naći povoljno mjesto na kome bi se mogao suprotstaviti Aeciju i Teodoriku.

Tok bitke

Do bitke je konačno došlo šest dana kasnije. 20. jun je datum koga spominje irski historičar J. B. Bury i o njemu uglavnom postoji konsenzus među suvremenim historičarima, iako manji dio kao alternativu navodi kasniji datum 20. septembra. Točna lokacija "Katalaunskih polja" nikada nije precizno utvrđena, ali je najveći broj historičara smješta u blizinu današnjeg grada Chalons-sur-Champagne.

Tok bitke

Dan pred početak bitke je, prema Jordanu, došlo do prvog značajnijeg okršaja, između franačke konjičke prethodnice koja je uništila gepidsku zaštitnicu, i u kojoj je na obje strane poginulo čak 15.000 ljudi. Većina historičara ove Jordanove navode drži pretjeranima, odnosno smatra da je u pitanju bila tek najobičnija čarka.

Nakon toga je Atila toga pozvao vidioce da, u skladu sa hunskim običajima, na temelju životinjske utrobe što će se dogoditi ako primi bitku. Oni su mu odgovorili da će Hune zadesiti velika nesreća, ali i da će i jedan od neprijateljskih vođa biti ubijen. Atila je, usprkos svemu, odlučio da se suprotstavi neprijatelju, nadajući se da će ubijeni neprijateljski vođa biti Aecije. Za svaki slučaj, u nastojanju da što više smanji gubitke u slučaju poraza, bitku je odlučio započeti kasno popodne, kako bi pad mraka spriječio borbe i omogućio eventualno povlačenje.

Saveznička vojska je bila podijeljena u tri grupe - lijevo krilo su držali Aecijevi Rimljani, a desno Teodorikovi Vizigoti. Centar je namjerno ostavljen Alanima, s obzirom da je postojala mogućnost da nepouzdani Sangiban usred bitke prebjegne Atili; ako bi se to dogodilo, saveznička vojska bi još uvijek mogla imati očuvana krila. Hunima je, pak, borbeni raspored i taktiku odredilo uzvišenje koje se nalazilo na središtu Katalaunskog polja; oni su uspjeli zauzeti njegov desni rub, a Rimljani lijevi. Atila je držao da će mu posjed cijelog uzvišenja donijeti prednost, te je naredio sveopći napad. Međutim, Rimljani su uspjeli zauzeti taj položaj i odbiti hunski napad s teškim gubicima. Hunske trupe su sa uzvišenja natjerane u povlačenje, izazvavši potpuni metež i kaos u svojim redovima.

Saveznici su potom krenuli u juriš. Na desnom krilu su Vizigoti napredovali daleko brže od Alana u centru i uspjeli su doprijeti do samog Atilinog logora, koga su Huni utvrdili u posljednji trenutak koristeći vlastita kola. U međuvremenu je vizigotski kralj Teodorik prilikom juriša poginuo, a da to njegovi ljudi uopće nisu zamijetili; prema jednoj verziji je pao s konja i bio pregažen na smrt od strane vizigotskih konjanika, prema drugoj verziji ga je kopljem proboo ostrogotski velmoža Andag. Kaotično napredovanje saveznika, kao i pad mraka, je dovelo do toga da Teodorikov sin i nasljednik Torismund, koji uopće nije znao da mu je otac poginuo, greškom uđe u Atilin logor gdje je teško ranjen i odakle se jedva izvukao. Ni sam Aecije nije bio potpuno siguran u ishod bitke.

On je postao poznat tek sljedećeg dana, kada se ispostavilo da je Atilin logor opkoljen od strane savezničkih snaga, ali i da je polja ispred njega prekriveno "hrpama" leševa vojnika obje strane. Vizigoti su tek tada, nakon što su "iskopali" jednu takvu hrpu, otkrili da je Teodorik mrtav. Njegov sin Torismund je inzistirao na osveti, odnosno da se Atilin logor napadne i njegova vojska dokrajči. Sam Atila je u logoru bio uvjeren kako se nalazi u beznadežnom položaju, te je naredio da se izgradi velika pogrebna lomača na koga će ga spaliti kako živ neprijatelju ne bi mogao pasti u ruke.

Aecije je, međutim, odlučio odustati od napada. Kasnoantički historičari tu odluku tumače prije svega političkim kalkulacijama. Potpuno uništenje Atile i njegove vojske bi učinilo bespredmetnim savez Rimljana i Vizigota, odnosno ohrabriti Vizigote da zauzmu cijelu Galiju. Stoga je svoje saveznike potaknuo da smjesta napuste bojište. Torismundu je rekao kako se mora što hitnije vratiti u Akvitaniju kako bi osigurao prijestolje, a na sličan način je natjerao i Franke da napuste bojište. Njihov brzi odlazak je iskoristio kako bi svojim ljudima pribavio ratni plijen koji bi inače mogli preuzeti njegovi saveznici.

Atila je ispočetka povlačenje Vizigota i Franaka vidio tek kao smicalicu s kojom ga je Aecije pokušao natjerati da napusti relativnu sigurnost svog logora. Tek kada je bio posve siguran da ga nitko neće goniti, sa svojom iscrpljenom i demoraliziranom vojskom se povukao na istok i prešao Rajnu. Time je njegov pohod na Galiju bio završen.

Posljedice

Usprkos teškog poraza, Atila nije odustao od planova da pokori Zapadno Rimsko Carstvo. Već sljedeće godine je, i dalje koristeći svoje fiktivne zaruke sa Honorijom kao povod, pokrenuo još jedan pohod, ovaj put na Sjevernu Italiju. Tom prilikom su zauzeti, opljačkani te uništeni ili opustošeni brojni gradovi kao Akvileja, Verona i Mediolanum. Potom je skrenuo na jug prema Rimu, ali je od daljeg napredovanja odustao nakon susreta sa papom Lavom I Velikim. Umjesto toga se Atila okrenuo ponovno na istok, odnosno počeo planirati još jedan pohod na Konstantinopol; u tome ga je zaustavila smrt od moždanog udara godine 453. Odmah nakon toga je među njegovim sinovima izbio građanski rat, što su brojni podređeni narodi iskoristili kako bi se oslobodili hunske vlasti. Već 454. se Hunsko Carstvo de facto raspalo, a za generaciju-dvije i sami Huni nestali tako što su pobijeni ili asimilirani od susjednih naroda.

Ni samo Zapadno Carstvo nije uspjelo dugo nadživjeti Atilinu državu, s obzirom da je 476. svrgnut posljednji zapadnorimski car, a do 486. ugašeni posljednji tragovi zapadnorimske vlasti u Iliriku i Galiji. Na tom području su sada i de iure vlast preuzeli germanski kraljevi, odnosno potomci kraljeva koji su se na Katalaunskim poljima borili na obje strane.

Različita tumačenja važnosti

Nedostatak opipljivog ishoda, s druge strane, nije spriječila historičare da još u kasnoj antici bitci na Katalaunskim poljima daju veliki historijski značaj. To se prije svega odnosilo na razmjere krvoprolića, neuobičajeno visoke čak i za period koji se tradicionalno smatra jednim od najkaotičnijih i nanasilnijih u evropskoj historiji. Jordan je tako opisivao kako su se za vrijeme i nakon bitke stvorili "potoci krvi", a filozof Damaskije tvrdio da su od svih sudionika bitke na obje strane preživjeli "samo vođe i šačica njihovih neposrednih pratilaca". Koliko je, zapravo ljudi, poginulo je teško utvrditi; većina historičara je skeptična prema Hidacijevim tvrdnjama o 300.000, odnosno Jordanovim o 165.000 mrtvih, te smatra da je vjerojatnije da se broj mrtvih mogao mjeriti u desecima hiljada. U svakom slučaju, dojam na suvremenike je bio velik, odnosno da je bitka za mnoge, po Gibbonu, predstavljala "stvaran i efektivan gubitak, dovoljan da opravda tvrdnje historičara kako cijele generacije mogu biti zbrisane zbog ludila kraljeva u jednom satu" .

Bitci su važnost pripisali kasniji historičari, primijetivši kako je predstavljala posljednju veliku pobjedu u rimskoj vojnoj historiji (ne računajući Bizant). Važnost je stekla i zbog svoga religijskog konteksta, odnosno zbog toga što je, barem na Zapadu, predstavljala prvu bitku od vremena bitke na Mulvijskom mostu 312. u kome se pretežno kršćanska vojska - koju su činili katolički Rimljani i arijanski Vizigoti - suprotstavila vojsci kojom je komandirao paganski vladar i u kome su većinu ljudstva činili još uvijek nepokršteni nomadi s druge strane Carstva i "civiliziranog" rimskog svijeta. Također je predstavljala i posljednji slučaj u posljednja dva milenijuma kada je područje zapadne Evrope došlo pod udar nomadskih naroda porijeklom iz Azije.

Zbog svega toga se postepeno, pogotovo u prvim vijekovima 2. milenijuma, kada su se veliki dijelovi Evrope nalazili pod arapskom, mongolskom ili otomanskom vlašću, počeo kristalizirati stav prema kome je upravo bitka na Katalaunskim poljima bila ključan događaj koji je spriječio da Sjeverozapadna Evropa doživi istu sudbinu, odnosno koji je omogućio da Zapadno Rimsko Carstvo ne bude zamijenjeno sa paganskom Atilinom državom; tako se kroz kršćansku Crkvu očuvao nukleus zapadne civilizacije koju su već tada počeli prihvaćati germanski kraljevi od čijih će entiteta nastati buduće zapadnoevropske nacije. Taj stav je eksplicitno iznesen u knjizi Petnaest odlučujućih bitaka svijeta iz 1851.

Kasniji historičari su, međutim, bitci osporavali važnost, navodeći kako ona nije imala nikakve dalekosežne efekte koji joj se pripisuju. Kada je započela, Atila je već bio u povlačenju; bez obzira na ogromne gubitke njegove vojske, njena ofenzivna moć nije slomljena, a što su na svojoj koži Rimljani osjetili već sljedeće godine u Italiji; Hunsko Carstvo je u daljoj ekspanziji zaustavila Atilina banalna smrt, a nikako bitka na Katalaunskom polju. Također se navodi kako u slučaju Atiline pobjede 451. sudbina Rima ne bi bila bitno drukčija od one koju je nekoliko godina kasnije iskusio prilikom Gajzerihovog vandalskog napada, a Atilina vlast preko Honorije i/li marionetskog cara u Rimu ne bi bila bitno različita od vladavine pretežno germanskih gospodara rata karakterističnu za Carstvo prije i poslije Odoakra.

U popularnoj kulturi

Bitka na Katalaunskim poljima je djelomično rekonstruirana u Attila the Hun, epizodi BBC-jeve TV-serije Heroes and Villains ("Ratnici") iz 2008. godine, posvećenoj Atili.

Bitka na Katalaunskim poljima se također može igrati kao samostalni scenarij (pojedinačna bitka) u Barbarian Invasions, ekspanziji video-igre Rome: Total War.

Vanjske veze

Bitka na Katalaunskim poljima na Wikimedijinoj ostavi

• Sir Edward Creasy's chapter on the Battle of Chalons at Literaturemania.com Arhivirano 2006-03-02 na Wayback Machine-u
• History of the Later Roman Empire (1923) at LacusCurtius