Bitka kod Bara je vođena 1042. između dukljanske vojske kneza Stefana Vojislava i vizantijske vojske kojom je komandovao drački strateg Kursilije. Bitka je završena porazom Vizantije.

Pozadina uredi

Početkom 11. veka sve juznoslovenske zemlje su bile pod vlašću Vizantije, a među njima i Duklja. Narod nije htio više da trpi stranu vlast, dogovori se da ustane protiv Grka, te protjera sve Grke iz svoje zemlje jednom vrstom Bartolomejske noći i pozove Dobroslava (Vojislava), da primi vlast. Vizantijski car Konstantin IX Monomah, čim je stupio na prijesto, odlučio je da Zetu smiri, i poslao je svog vojvodu Armenopula da izvrši to smirenje. Ali Dobroslav potuče Grke do nogu. Vizantijski car zadobije zlatom i poklonima saveznike u županu raškom (srpskom), banu bosanskom i knezu humskom, kojima je naredio, da pošalju svoje vojske na Dobroslava, a tako isto naredio je i upravniku dračke oblasti, Kursiliju, da sa vojskom te oblasti napadne Dobroslava s juga od Drača. Vojske su se sukobile kod Bara. Prema opisima, bojni je prostor bio crnogorske planine između Skadarskog Jezera i sjeverne granice Travunije (sliv rijeke Zete). Odnos snaga bio je na štetu Dobroslava, koji je imao malo vojske prema Grcima i njihovim saveznicima. Plan grčkog vojvode bio je: da sa svih strana jednovremeno napadne Dobroslava i jednim mahom zavvrši rat. Plan Dobroslava bio je: da iskoristi centralni položaj i posluživši se ratnim lukavstvom prvo tuče Kursilija, pa zatim njegove saveznike. Koncentracija za bitku bila je izvršena tako, da su svi saveznici poslali svoje vojske u Travuniju, gdje su imale da se spoje i stave pod komandu humskog kneza Ljutovida, a grčka vojska, pod komandom vojvode Kursilija, pošto se prikupi kod Skadra, imala je da pređe Bojanu i da dođe u ravnicu kod Bara. Iz takvog položaja trebalo je jednovremeno krenuti i stegnuti Dobroslava, koji je sa svojom vojskom bio u Crmnici. Dobroslav, smatrajući pogodnim tu okolnost — razjedinjenje snaga — iako mnogo slabiji, preduzme napad na Kursilijevu grupu. Raspored za bitku bio je: na fronti glavna snaga pod komandom Dobroslava i dva njegova sina (Gojislava i Radoslava), sa ciljem napada na frontu Grka. Tri Dobroslavova sina sa malo snage, većinom trubača, na bokovima i u pozadini Grka. Za napad bila je određena ponoć s tim, da u momentu napada s fronte, dijelovi na bokovima i u pozadini krenu prema vizantijskom logoru sa velikom larmom i trubačkim znacima, kako bi izazvali zabunu. Za dan napada izabran je neposredno poslije kometa 6/10 1042, t. j. 7/10 kad je noć bila mračna, i kad je na planine nenaviknutim trupama, sve izgledalo veće i čudnije. Neposredno pred bitku Kursiliju je poslan jedan Baranin, koji mu je predočio opasnost od opkoljavanja i to razglasio po trupama. Bitka je izvedena tačno prema predviđanju Dobroslava. Noćnim napadom na frontu uspjelo je, da se rastjeraju predstraže, poslane daleko naprijed, što je izazvalo veliku zabunu kod Grka. Dalje napredovanje Dukljana sa svih strana i sa velikom larmom, poplašilo je Grke, koji dovedoše ovo u vezu sa izvješćem onoga Baranina, te pred zoru nasrnu u bijeg. Odmah zatim počelo je gonjenje, u kome je mnogo Grka potučeno i zarobljeno, a sam komandant Kursilije ranjen je i umro u Skadarskoj ravnici. Gonjenje je vršeno do Drima. Svršivši sa Kursilijem, Dobroslav je odmah poslao Gojislava sa pedeset zarobljenih Grka u susret Ljutovidu, da mu ispriča, šta je bilo kod Bara i predloži mu, da odustane od boja. Ljutovid ne pristade na to, nego po ondašnjem običaju pozove Gojislava na dvoboj. Svaki s po dva vojnika pratioca izađoše na dvoboj. Odmah u početku borbe Ljutovid bude ranjen i oboren s konja. Njegova vojska, misleći da je poginuo, dade se u bijeg, a Ljutovid uspije da ponovo uzjaše, te sam pobjegne s bojišta. — Ishod ove bitke bio je: ogroman plijen i materijalna pobjeda. Posljedice bile su, da je pogranični kraj sa Skadrom i Barom ostao u dukljanskim rukama i čitavih dvadeset godina nije napadan od Grka.

Vanjske veze uredi