Arshile Gorky selo Khorgom (Vilajet Van), Osmansko Carstvo, 15. april 1904. - Sherman, Connecticut, 21. jul 1948.) rođen kao Vostanik Manuk Adojan, armenski: Արշիլ Գորկի, Վոստանիկ Մանուկ Ադոյան) bio je američki slikar armenskog porijekla koji je imao presudan uticaj na razvoj apstraktnog ekspresionizma.[1]

Arshile Gorky
apstraktni ekspresionizam
Portret Arshile Gorkok, iz decembra 1936.
Biografske informacije
Rođenje15. april 1904.
selo Khorgom (Vilajet Van), Osmansko Carstvo
Smrt21. jul 1948.
Sherman, Connecticut,  SAD
Opus
Poljeslikarstvo
Znamenita djela
Pejzaž u maniri Cezanna (1927)
Noć, Enigma, Nostalgia (1930 - 1934)
Influencija

Biografija uredi

Mladost uredi

Djetinstvo Adoyana rano je prekinuto kad je njegov otac 1910. pobjegao iz Osmanske vojske kao dezerter za Ameriku, ostavivši ženu sa malom djecom.[1] Njegova majka sa djecom našla se u nebranom groždu kad je Van postao prva linija fronte za Kavkaske kampanje - 1914. kad su počele masovne deportacije i likvidacije Armenaca. Zbog tog je 1915. pješke pobjegla sa 4 djece na rusku stranu u Armeniju sve do 250 km udaljenog Erevana da izbjegne genocid, tu je u progonstvu umrla 1919. Adoyan je 1920. u dobi od 16 godina emigrirao u Ameriku, sa svojom mlađom sestrom gdje ga je čekao otac sa dvije starije kćeri.[2] Isprva je živio u Bostonu (Massachusetts), radivši koješta da preživi - tako je počeo crtati skice za scenografiju za neko bostonsko kazalište, to mu se dopalo, pa je počeo uzimati satove crtanja.[2] Tu je shvatio još jednu činjenicu, - da se u Americi u višim krugovima, na armenske imigrante gleda isključivo kao na odrpanu sirotinju, a na ruske imigrante - kao na osiromašene imigrante aristokratskog porijekla.[2] Zbog tog je vjerojatno i odlučio promijeniti ime i prezime, pod kojim je postao poznat u - Arshile Gorky, ime Arshile - uzeo po Ahileju junaku iz Ilijada, a prezime - Gorki po ruskom piscu Maksimu Gorkom.[1] Čak je širio i priču da je njegov daleki rođak, čitav njegov život bio je mimikrija u nastojanju da preživi, tako da mu ni žena nije znala pravo ime i prezime, kao ni to da ima živog oca.[2]

Karijera uredi

Nakon studija slikarstva na Rhode Island School of Design u Providenceu, Gorky se jedno vrijeme boemski živio u Greenwich Villageu u New Yorku. Uzdržavao se slikajući portrete u maniri francuskih impresionista za bogate naručioce, - lažno se predstavljajući kao ruski slikar koji je studirao u Parizu (što je u predratnoj Americi bilo jako - en vogue.[1] Od 1926. do 1931. ponovno se vratio studiju slikarstva ovaj put na Grand Central School of Art u New Yorku, jer si je vrlo rano zadao visoki cilj - da postane velik i slavan slikar kao što su tad bili; Paul Cezanne, Joan Miro i Pablo Picasso, i zbog tog se podvrgao dugom pripravničkom stažu. Njegov je cilj nikada nije bio da imitira - rad drugih, već da u potpunosti asimilira njihovu estetsku viziju, koju bi kasnije nadogradio.[1] Za vrijeme i nakon studija radio je povremeno i kao nastavnik slikanja na toj školi.

 
Arshile Gorky slika jedan od panela murala Aviation za Newark Liberty International Airport, u okviru saveznog projekta poticanja umjetnika 1936.

Gorky je bio među prvim američkim slikarima koji je dobio narudžbu 1933. od savezne administracije u okviru njihova programa poticanja umjetničke aktivnosti (PWAP), kasnije su takve narudžbe dobili Jackson Pollock, Diego Rivera i Mark Rothko.[2]

Prijelomna godina za Gorkog, što se tiče izlagačke djelatnosti, bila je 1935. kada je newyorški Whitney Museum of American Art organizirao izložbu pod nazivom Apstraktno slikarstvo u Americi, na kojoj je Gorky izložio svoje četiri slike. Nakon tog redovno je izlagao u Whitneyu, a oni su mu i redovno otkupljivali slike.[2]

Na slikarstvo Gorkog imao je presudan uticaj susret i poznanstvo sa čileanskim nadrealističkim slikarom Robertom Matta 1939. koje mu je omogućilo da se odlijepi od svojih francuskih uzora i razvije svoj vlastiti slikarski stil.[1] Ideja da je umjetnost izraz umjetnikovog nesvjesnog omogućila je Gorkom da pronađe svoj ​​osobni idiom, koji je razvio posljednjih osam godina svog života.[1] U djelima poput Jetra je pijetlova krijesta (1944) i Kako je vezena pregača moje majke uticala na moj život (1944), biomorfni oblici koji sugeriraju na biljke ili ljudske organe lebde nad neodređenim pozadinima lazurnih boja. Erotski značaj lepršavo oslikanih oblika i elegantne, fine crne linije vrlo eksplicitno naslikao je na platnima ;Dnevnik jednog zavodnika (1945) i Zaruke II (1947).

To su bile godine koji je Gorki konačno isplivao ​​kao jedan od najvažnijih američkih, ali je upravo tad počela serija dogođaja koji su ga dokrajčili.

Tragedija i smrt uredi

Njegova osobna drama počela je 1946. kad mu je izgorio atelje sa brojnim platnima, ubrzo nakon toga dijagnosticiran mu je rak debelog crijeva - pa je operiran. U junu 1948. slomio je vrat u prometnoj nesreći, nakon tog više nije mogao micati ruku, naredni mjesec napustila ga je supruga (oženio se 1935.) sa kćerkom, to je bila kap koju nije mogao izdržati -pa se nedugo nakon toga objesio.[1]

Ostavština Gorkog uredi

Gorki se družio sa André Bretonom, koji mu je bio prijatelj i podrška (kupovao mu je slike) on je izjavio, nakon što je vidio njegovu sliku Jetra je pijetlova krijesta da je jedna od najvažnijih slika izrađenih u Americi. Nakon njegove smrti Breton mu je posvetio pjesmu L'adieu à Arshile Gorky. Njegove slike i crteži danas krase sve velike američke muzeje; National Gallery of Art (Washington D.C.), Art Institute of Chicago, Muzej moderne umjetnosti, Metropolitan i Whitney Museum of American Art (New Yorku i mnoge galerije po svijetu, uključujući i Tate u Londonu.

U oktobru [[2009 filadelfijski Muzej umjetnosti priredio je veliku retrospektivnu izložbu djela Arshile Gorkog[3], ista izložba je 2010. postavljena i u Muzeju suvremene umjetnosti u Los Angelesu.

Povezano uredi

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Arshile Gorky (engleski). Encyclopædia Britannica Online. Pristupljeno 30. 05. 2012. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Arshile Gorky, Majstor kamuflaže (engleski). Zlatno doba apstraktnog ekspresionizma. Pristupljeno 30. 05. 2012. 
  3. Holland Cotter. From Mimic to Master of Invention (engleski). NY Times. Pristupljeno 30. 05. 2012. 

Vanjske veze uredi