Antioh I Teos od Komagene

Antioh I Teos Dikaj Epifan Filoromaj Filhelen (grčki: Ἀντίοχος ὀ Θεός Δίκαιος Ἐπιφανής Φιλορωμαίος Φιλέλλην, "Antioh Pravedni i znameniti bog, prijatelj Rimljana i prijatelj Grka", cca. 86. pne. - 38. pne.) bio je armenski kralj Komagene od godine 70. pne. do smrti, najpoznatiji vladar tog kraljevstva.

Antioh I od Komagene se rukuje s Heraklom 70-38. pne., Britanski muzej.

Najviše ga se pamti po svetištu-grobnici koga je dao sagraditi na vrhu planine Nemrut (Nemrut dagi), a koju je UNESCO godine 1987. proglasio lokalitetom Svjetske baštine. Nekoliko bareljefa na tom mjestu sadrže najstarije prikaze rukovanja u historiji umjetnosti.[1]

Porijeklo i život uredi

Antioh je bio armensko-grčkog porijekla. Otac mu je bio kralj Mitridat I Kalinik - daleki potomak orontidske dinastije, a majka seleukidska princeza Laodika VII Tea. Antioh je tvrdio da također potiče od partskih kraljeva, odnosno od ahemenidskog kralja Darija Velikog. Slično kao i otac, pod uticajem majke je zdušno prihvatio helenističku kulturu.

Antioh je na vlast došao nakon očeve smrti godine 70. pne. Oženio se za kapadokijsku princezu Iziju, s kojom je imao petoro djece - sinove Mitridata i Antioha, koji su kasnije sami postali kraljevi, te kćeri Laodiku (buduću suprugu partskog kralja Oroda II), Antiohidu te buduću suprugu Artavazda I od Atropatene čije ime nije zabilježeno.

Antioh je za vrijeme trećeg mitridatskog rata došao u kontakt s Rimljanima godine 69. pne. kada je Lukul vodio pohod protiv armenskog kralja Tigrana Velikog. Godine 64. pne. je sklopio savez sa Pompejem, a godine 59. pne. od Senata službeno proglašen saveznikom i prijateljem rimskog naroda. U građanskom ratu je Pompeju dao trupe protiv Cezara. Godine 38. pne. su za vrijeme rata s Partima Marko Antonije i Publije Ventidije Bas namjeravali osvojiti Komagenu, ali ih je Antioh od toga odgovorio bogatim darovima.

V. također uredi

Fusnote uredi

  1. Downey, Susan B. (1997). „Nemrud Dagi: the Hierothesion of Antiochus I of Commagene”. Bulletin of the American Schools of Oriental Research: 94–95. DOI:10.2307/1357708. 

Reference uredi

Further reading uredi