Wikipedija

Demokratski socijalizam

(Preusmjereno sa stranice Демократски социјализам)

Demokratski socijalizam je suvremena i progresivna politička filozofija koja u krajnjem cilju svojih ideala se zauzima za nadilaženje, korjeniti raskid sa sustavom svjetskog kapitalizma i uspostavu društveno-ekonomskog sustava globalnog karaktera temeljenog na demokraciji u političko-ekonomskoj sferi, te na demokratski planiranoj svjetskoj proizvodnji i raspodjeli.[1][2][3][4][5] U pitanju je, dakle, sustav proizvodnje i raspodjele globalnog karaktera koji bi bio u skladu sa potrebama svake pojedinke i svakog pojedinca, te globalne zajednice kao cjeline, i koji bi uzimao u obzir nosive kapacitete i uvjete obnove okoliša. Korjeniti raskid sa svjetskim kapitalizmom bi uspostavio nekapitalističko besklasno uređenje zajednice, čija bi glavna obilježja trebala biti: globalni karakter, zajedničko vlasništvo, demokratsko upravljanje, proizvodnja samo za potrebe i besplatan pristup.

Crvena zastava, simbol pokreta socijalne pravde i socijalizma

Pristaše ove političke filozofije svoje vrijednosti i ideale nadovezuju na višestoljetnu tradiciju emancipacijskih borbi progresivnih pokreta i osoba, radnica i radnika, te svih obespravljenih, drugih i drukčijih.[6][7][8]

Prevladavanje institucija kapitalizma sa krajnjim ciljem radikalnog raskida i korjenitog preobražaja postojećeg sustava se odvija:[9]

  • na političkoj razini oblikovanjem i izgradnjom novih oblika suradnje zajednice u suodlučivanju o javnim pitanjima, kao što su demokratska participacija od najniže do najviše razine odlučivanja (sa javnim skupštinama stanovništva ili elektroničkim skupštinama) i nadilaženje demokratizacijom predstavničkog demokratskog sustava direktnim sudjelovanjem u suodlučivanju i delegatskim demokratskim sustavom, uz poštivanje različitih klubova mišljenja, te uvođenje elektroničke demokracije;
  • na mikroekonomskoj razini s uvođenjem oblika zajedničkog vlasništva proizvođača, stvaralaca i kreativaca, te demokratskim upravljanjem putem direktnog sudjelovanja u suodlučivanju i delegatskog demokratskog sustava;
  • na makroekonomskoj razini sa nadilaženjem tržišta i konkurencije kao društvenih mehanizama koji u kapitalizmu prouzrokuju stalne krize i s uspostavom alternativnih načina koordinacije proizvodnje i raspodjele dobara, kao što su suradnja i objedinjenje proizvodnih jedinica u jednu opću proizvodnu jedinicu umjesto konkurencije i demokratsko planiranje umjesto „slijepe“ tržišne proizvodnje;
  • u odnosu prema okolišu s planiranjem obujma gospodarstva u skladu s nosećim i obnovljivim sposobnostima okoliša, te održivim i stabilnim gospodarskim rastom temeljenim na preraspodjeli već postojećeg bogatstva i istodobnom uvođenju ekološki prihvatljivih novih tehnologija, umjetne inteligencije, automatizacije i robotizacije;
  • u odnosu prema klasnom pitanju i identitetskim pitanjima sa nadilaženjem kako klasnih razlika između rada i kapitala tako i svih drugih oblika nejednakosti, podređenosti i iskorištavanja na društvenoj razini, a naročito diskriminacije na nekoj osnovi, kao što su: rasa, boja kože, društveno podrijetlo, nacionalno podrijetlo, etnička pripadnost, veza sa manjinskim narodom ili manjinskom zajednicom, jezik, vjeroispovijest ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, članstvo u političkoj, sindikalnoj ili drugoj organizaciji, spol, rodni identitet, seksualna orijentacija, spolne karakteristike, bračni ili obiteljski status, rođenje, starosna dob, genetičke karakteristike, zdravstveno stanje, invaliditet ili drugo osobno svojstvo.
„Radni ljudi svijeta, ujedinite se!“, jedan od slogana ljevice

Kapitalizam je internacionalni i globalni sustav i sve više će to biti svojim daljim razvojem, tako da će i antikapitalizam moći da bude jedino internacionalni i globalni sustav. Pristaše ove političke filozofije smatraju da ova politika ne može opstati u jednoj zemlji ili u par zemalja, nego da mora dobiti globalni karakter i zbog toga se zauzimaju za nadilaženje svjetskog kapitalizma i progresivni internacionalizam (antikapitalistički internacionalizam, antikapitalistički globalizam, progresivni globalizam ili alterglobalizam).[9]

Svjetski kapitalizam se može prevladati jedino globalnim antikapitalističkim pokretom koji će u prvom zamahu prvenstveno uzdrmati najrazvijenije zemlje svjetskog kapitalističkog centra, zato što su nerazvijene zemlje svjetske kapitalističke periferije i zemlje u razvoju svjetske kapitalističke poluperiferije u zavisnom i podređenom položaju u odnosu na najrazvijenije zemlje svjetskog kapitalističkog centra.[10][11]

Razumijevajući ovo stanje, to ne znači da se progresivne snage u nerazvijenim zemljama svjetske kapitalističke periferije i zemljama u razvoju svjetske kapitalističke poluperiferije do tada ne mogu zauzimati za realne, neavanturističke i neizolacionističke konkretne i neposredne, progresivne i socijalne politike i mjere, za modernizaciju, novu industrijalizaciju i brži razvoj svojih domaćih ekonomija putem aktivne ekonomske uloge javnog sektora, javnih propisa, programa i servisa.[12]

Na temelju zauzimanja za nadilaženje svjetskog kapitalizma pristaše ove politike se povezuju sa emancipacijskim i progresivnim pokretima i strankama iz cijelog svijeta. Borba se smiješta u svjetski antikapitalistički pokret, kojeg čine različiti radnički i sindikalni pokreti, pokreti za emancipacijska ljudska prava i slobode, te nove ljevičarske stranke, organizacije i pojedinci.[13]

Emancipacijski i progresivni pokreti za promjenu sustava se, naime, organizuju na dva načina. S jedne strane se organizuju kao stranke koje žele dobiti demokratsku političku moć i djelovati kao protusustavna vlast, a s druge strane se organizuju kao pokreti koji se kroz demonstracije, direktne akcije i pritiske bore za mijenjanje sustava, bez želje za formalnim preuzimanjem političke vlasti. Idealna pozicija je jednakovrijedno udruživanje obe strategije mijenjanja sustava za dostizanje istog cilja: onih koji djeluju izvaninstitucionalno, i vrše pritiske za mijenjanje dosadašnjih društvenih odnosa, i onih koji u formalnom institucionalnom političkom prostoru mijenjaju politike i same institucije koje vode korjenitom raskidu sa postojećim sustavom.[9][14]

Postoje tendencije na ljevici da bi se suvremene ljevičarske stranke trebale graditi i razvijati kao masovne, demokratske stranke bez neprikosnovenih vođa, s unutrašnjim ustrojem temeljenim na principima participativne demokracije od najniže do najviše razine, pokazujući tako svojim unutrašnjim ustrojem za kakvo društvo se zauzimaju.

Termin „demokratski socijalizam“ se koristi i kao sinonim za „socijalizam“, ali se pridjev „demokratski“ koristi za razlikovanje demokratskih socijalista od koncepata jednopartijskog modela vlasti, koje su zastupale takozvane boljševičko-komunističke partije 20. stoljeća, temeljene na boljševizmu i lenjinizmu različitih struja (tj. politici koja je u manjoj ili većoj mjeri uglavnom završila u staljinizmu). Njihovi eksperimentalni modeli pokušaja gradnje „socijalizma u zasebnim zemljama“, koji se u realnosti svode na jednopartijski državni kapitalizam u zasebnim zemljama u okviru svjetskog kapitalističkog sustava i tržišta, smatraju se nedemokratskim i autoritarnim, te iskrivljenjem plemenite ideje socijalne pravde. Nema socijalizma bez demokratije i zato socijalizam može da bude samo demokratski i globalni.[15][16][17]

Načelna obilježja suvremene ljevice su: aktivna demokracija i antiautoritarizam; antikapitalizam; društveni progresivizam i antikonzervativizam; antimilitarizam (antiratna orijentacija); feminizam i antipatrijarhalizam; sekularizam i antiklerikalizam; antirasizam i antiksenofobija; progresivni patriotizam i progresivni internacionalizam (antikapitalistički internacionalizam, antikapitalistički globalizam, progresivni globalizam ili alterglobalizam); antinacionalizam, antišovinizam, antinacizam i antifašizam.

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ↑ Hall, Stuart (January–February 2010). "Life and times of the first New Left". New Left Review. New Left Review.
  2. ↑ Busky, Donald F. (July 20, 2000). Democratic Socialism: A Global Survey. Praeger. . ISBN 978-0275968861. pp. . Democratic socialism is the wing of the socialist movement that combines a belief in a socially owned economy with that of political democracy.
  3. ↑ Eatwell & Wright, Roger & Anthony (March 1, 1999). Contemporary Political Ideologies: Second Edition. Bloomsbury Academic. . ISBN 978-0826451736. pp. .
  4. ↑ Alan Ryan (1981). Bertrand Russell: A Political Life. Macmillan.
  5. ↑ Calaprice, Alice; Lipscombe, Trevor (2005). Albert Einstein: A Biography. Greenwood. . ISBN 9780313330803. pp. . He committed himself to the democratic-socialist goals that became popular among intellectuals in Europe at the time.
  6. ↑ Peter Hain Ayes to the Left Lawrence and Wishart.
  7. ↑ "Towards a Democratic Socialism," New Left Review I/109, May–June 1978.
  8. ↑ "Tony Benn: Committed Democratic Socialist". Transnational Institute. 22 April 2014.
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 http://www.demokraticni-socializem.si/
  10. ↑ International Encyclopedia of Environmental Politics. Taylor & Francis.
  11. ↑ http://www.radnickafronta.hr/
  12. ↑ Neumayer, Eric (2004). "The environment, left-wing political orientation, and ecological economics" (PDF).
  13. ↑ Anderson and Herr, Gary L. and Kathryn G. (2007). Encyclopedia of Activism and Social Justice. SAGE Publications. . ISBN 978-1412918121. pp. .
  14. ↑ Crosland, Anthony, The Future of Socialism, (Constable, 2006)
  15. ↑ 'State Capitalism' in the Soviet Union. M.C. Howard and J.E. King
  16. ↑ Binns, Peter (1986). "State Capitalism".
  17. ↑ Curian, Alt, Chambers, Garrett, Levi, McClain, George Thomas, James E., Simone, Geoffrey, Margaret, Paula D. (October 12, 2010). The Encyclopedia of Political Science Set. CQ Press. . ISBN 978-1933116440. pp. .

Literatura uredi

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Demokratski_socijalizam&oldid=41359733