Wikipedija

Čaplja govedarica

Čaplja govedarica (Bubulcus ibis) je kozmopolitska vrsta ptice iz porodice čaplji. Živi u tropskim, suptropskim i umjerenim područjima. Jedini je pripadnik monotipičnog roda Bubulcus, iako neki taksonomi smatraju dvije podvrste jednom vrstom. Unatoč tome što je po perju slična čapljama roda Egretta, srodnija je čapljama roda Ardea. Prije je nastanjivala dijelove Azije, Afrike i Europe, a onda se naglo proširila i uspješno kolonizirala većinu ostatka svijeta.

Čaplja govedarica
Odrasli glavne podvrste u svadbenom perju
Status zaštite

Status zaštite: Niska zabrinutost (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Ciconiiformes
Porodica: Ardeidae
Rod: Bubulcus
Vrsta: B. ibis
Dvojni naziv
Bubulcus ibis
Carl Linne, 1758.
Rasprostranjenost čaplje govedarice
  • Plavo: ne razmnožava se
  • Zeleno: stanarica
  • Žuto: razmnožavanje
Sinonimi

Ardea ibis
Ardeola ibis
Bubulcus bubulcus
Buphus coromandus
Cancroma coromanda
Egretta ibis
Lepterodatis ibis

To je zdepasta bijela ptica sa svijetlooker perjem tokom sezone parenja. Gnijezdi se u kolonijama, obično blizu vode i često sa drugim močvarnim pticama. Gnijezdo je platforma od grančica na drvetu ili grmu. Za razliku od drugih čaplji, hrani se na relativno suhim travnatim staništima i često prati goveda ili druge velike sisavce, hraneći se kukcima koje oni uplaše. Neke populacije se sele.

Rijetki grabežljivci love odrasle čaplje govedarice, ali druge ptice i sisavci mogu opljačkati gnijezdo. Ptići umiru i od gladi, nedostatka kalcija i ometanja od strane drugih velikih ptica. Ova vrsta je korisna jer se hrani krpeljima sa goveda, ali može biti i prenosilac raznih životinjskih bolesti vezanih za krpelje.

Taksonomija uredi

Čaplju govedaricu je prvi opisao Carl Linne 1758. u svojoj knjizi Systema naturae kao Ardea ibis,[1] ali joj je Charles Lucien Bonaparte dao sadašnje ime.[2] Naziv njenog roda Bubulcus je latinska riječ za stočara, što se odnosi na njezinu vezu sa stokom.[3] Ibis je latinski i grčki naziv koji se prije odnosio na jednu drugu bijelu močvarnu pticu, svetog ibisa.[4]

Postoje dvije geografske podvrste koje se ponekada klasificiraju kao odvojene vrste B. ibis i B. coromandus. Ove dvije forme su odvojili McAllan i Bruce,[5] ali ih skoro svi autori smatraju istom vrstom. Istočnu podvrstu B. (i.) coromandus je opisao Pieter Boddaert 1783.. Ona se razmnožava u Aziji i Australaziji, a zapadna podvrsta zauzima ostatak areala, uključujući i Amerike.[6] Neki autori misle da postoji i treća podvrsta sa Sejšela, B. i. seychellarum, koju je prvi put opisao Finn Salomonsen 1934..

Unatoč velikim sličnostima u izgledu, čaplja govedarica je sličnija vrstama iz roda Ardea, nego onima iz roda Egretta.[7] U rijetkim slučajevima je zabilježena hibridizacija između ove vrste i vrsta Egretta caerulea, Egretta garzetta i Egretta thula.[8]

Opis uredi

 
Odrasli istočne rase pokazuje crvenkastu boju tokom sezone parenja.

Čaplja govedarica je zdepasta čeplja sa rasponom krila od 88 do 96 cm. Duga je 46-56 centimetara i teška je 270 do 512 grama. Ima relativno debeo vrat, krupan kljun i izgleda grbava. Odrasli van sezone parenja imaju uglavnom bijelo perje, žut kljun i žućkastosivo perje. Tokom sezone parnja odrasli zapadne podvrste dobiju narančasto perje na leđima, prsima i kruni, a kljun, noge i dužica oka postanu jarkocrveni.[9] Oba spola slično izgledaju, ali mužjak je marginalno veći i ima neznatno duža "svadbena pera" od ženke. Mladunci nemaju svadbeno perje i imaju crn kljun.[10]

B. i. coromandus se razlikuje od glavne podvrste po boji svadbenog perja, jer se smećkasta boja na glavi širi do obraza i grla, a svadbeno perje više je zlatne boje. Kljun i gležnjevi ove podvrste su u prosjeku duži od B. i. ibis..[11] B. i. seychellarum je manja i ima kraća krila od drugih podvrsta. Ima bijele obraze i grlo, kao B. i. ibis, ali svadbeno perje je zlatne boje, kao kod B. i. coromandus.[12]

Pozicija očiju ove čaplje joj omogućavabinokularni vid dok se hrani,[13] a mnoga fiziološka istraživanja su dokazala da može vidjeti i noću.[14] Prilagođene hranjenju na kopnu, izgubile su osobinu svojih srodnika močvarica da isprave odsjaj svjetlosti na vodi. Time imaju manje šansi da će uhvatiti ribu u vodi o koju se odbijaju Sunčeve zrake.[15]

Ova vrsta je vrlo tiha i glasa se samo tokom sezone parenja, i to sa tihim, grlatim "rik-rak" zvukom.

Rasprostranjenost i stanište uredi

 
Čaplje govedarice na svom travnatom staništu u Kolkati.
 
Jaje vrste Bubulcus ibis

Čaplja govedarica je učinila jednu od najbržih i najdalekosežnijih ekspanzija kod ptica.[16] Prije je nastanjivala dijelove južne Španjolske i Portugala, tropsku i suptropsku Afriku i suptropsku Aziju. Na kraju 19-og stoljeća počela se širiti u južnu Afriku, a prvi put se razmnožavala u Provinciji Rta dobre nade 1908..[17] Čaplje govedarice su u Amerikama prvi put viđene na granici Gvajane i Surinama 1877., i vjerojatno su bile preletjele cijeli Atlantski ocean.[6][10]

Ova vrsta je prvi put dospjela u Sjevernu Ameriku 1941. (prije se smatralo da su te ptice odnekuda pobjegle), razmnožavala se na Floridi 1953., i brzo se proširila. U Kanadi se razmnožavala 1962..[17] Sada ih se viđa čak i u Kaliforniji. Na Kubi je njena prisutnost prvi put zabilježena 1957., na Kostarici 1958., a u Meksiku 1963., iako je vjerojatno tu bila još od ranije. U Europi se populacija smanjivala, ali se u drugoj polovici 20-og stoljeća proširila na stara područja, a zatim i počela nastanjivati nova; na jugu Francuske se pojavila 1958., na sjeveru 1981., a u Italiji 1985.[17] U Ujedinjenom Kraljevstvu je zabilježena 2008.[18][19] Tada je također zabilježeno nastanjivanje u Irskoj.[20]

U Australiji je kolonizacija počela 1940-ih. Pojavila se na sjeveru i istoku kontinenta.[21] Počela se pojavljivati na Novom Zelandu 1960-ih. Od 1948. čaplja govedarica je povremena stanarica u Izraelu; prije je bila samo zimski posjetilac.[22]

Ogromna i brza ekspanzija areala čaplje govedarice ima veze sa odnosa između nje i ljudi i njihovih domaćih životinja. Prije je bila prilagođena hranjenju blizu velikih životinja poput bivola, gnuova i sl., ali se lako prilagodila domaćoj stoci i konjima. Kako se stočarstvo širilo, mogla je nastaniti druge slobodne niše.[23] Mnoge populacije su i velike selice, što je također pomoglo širenju.[16] Viđena je i na raznim subantarktičkim otocima.[24] Maleno jato od 8 ptica je također viđeno na Fidžiju 2008.[25] Uz prirodno širenje, čaplja govedarica je uvezena i na neka mjesta, npr. Havaje, Sejšele, a pokušaj uvođenja na Mauricijus nije uspio.

Iako se čaplja govedarica ponekada hrani u plićacima, ona, za razliku od drugih čaplji, obično nastanjuje polja i travnjake.[26]

Ponašanje uredi

Razmnožavanje uredi

Čaplja govedarica se gnijezdi u kolonijama koje su često, ali ne uvijek, smještene blizu vode. Obično se nalaze u šumama blizu jezera ili rijeka, u močvarama ili ponekada na malenim otocima. Prostor ponekada dijele sa drugim pticama, poput čaplji, ibisa i vranaca. Sezona parenja varira u Južnoj Aziji. Gniježđenje na sjeveru Indije počinje u svibnju.[27] U Australiji je to od studenog do ranog siječnja. Sezona gniježđenja u Sjevernoj Americi traje od travnja do listopada. Na Sejšelima sezona parenja podvrste B.i. seychellarum je od travnja do listopada.[28]

Mužjak se pokazuje na drvetu u koloniji i izvodi razne rituale, poput mahanja grančicom i uperivanja kljuna prema nebu.[29] Parovi se formiraju tokom tri do četiri dana. Svake godine biraju novog partnera, a i kada prvo leglo ne uspije.[30] Gnijezdo je malena neuredna platforma od grančica na drvetu ili grmu, koje grade oba roditelja. Mužjak skuplja grančice, a ženka pravi gnijezdo. Veličina legla može varirati između jednog do pet jaja, ali su tri ili četiri najčešći broj jaja. Jaja su plavkastobijela i ovalnog oblika, veličine 45 mm x 53 mm.[31] Inkubacija traje oko 23 dana, a oba roditelja inkubiraju jaja. Ptići su djelomično pokriveni paperjem kada se izlegu, ali se ne mogu brinuti o sebi; postanu endotermični nakon 9-12 dana, a potpuno su pokriveni perjem nakon 13-21 dana. Počinju napuštati gnijezdo i penjati se okolo nakon dva tjedna, a postanu samostalni oko 45-og dana.

Čaplja govedarica je pomalo parazit, a ponekada je zabilježeno da nese jaja u gnijezdo vrsta Egretta thula i Egretta caeruela, iako se iz ovih jaja ptići rijetko izlegu. Također postoje dokazi za niži nivo međusobnog parazitiranja, kada ženke nesu jaja u gnijezda drugih čaplji govedarica.[32][33]

Glavni faktor smrtnosti ptića je smrt od gladi. Rivalnost između braće i sestara može biti velika, a u Južnoj Africi treći i četvrti ptić najčešće umru. U sušim staništima, gdje je manje vodozemaca, ptići mogu patiti od abnormalnog rasta kostiju zbog nedostatka kalcija.[34] U raznim dijelovima svijeta, ptići čaplje govedarice su hrana raznim grabežljivcima, poput majmuna, štakora, vrana i orlova. Krpelji također mogu izazvati smrt.[35]

Ishrana uredi

 
Čaplja govedarica koja je upravo ulovila jednu životinjicu.

Čaplja govedarica se hrani raznim životinjama, najviše kukcima, posebno skakavcima, cvrčcima, muhama, noćnim leptirima, paucima, žabama i glistama.[36][37] Ponekada, ali vrlo rijetko, ih se može vidjeti kako jedu smokve sa drveta.[38] Obično je u blizini stoke i preživara i hvata malena stvorenja koja oni uznemire. Istraživanja su pokazala da su čaplje govedarice bile mnogo uspješnije u hranjenju kada su bile blizu velikih životinja nego same.[39] Bile su 3,6 puta uspješnije nego inače.

Čaplja govedarica će slabo braniti prostor oko životinje koja pase, ali ako se skupi previše čaplji, ona će se predati i potražiti drugu životinju. Kada se na jednom mjestu nađe veoma mnogo velikih životinja, čaplje će izabrati one životinje koje se kreću 5-15 koraka u minuti i izbjegavati sporije ili brže životinje; u Africi čaplje selektivno biraju da se hrane iza zebri, gnuova, bivola ili močvarnih antilopa.[40] Dominantne jedinke se hrane najbliže domaćinu i dobiju više hrane.

Ona se ponekada hrani i jajima i ptićima drugih ptica, ulovom drugih ptica, a zabilježeno je i da su se tokom selidbe hranile jednom izmorenom pticom.[41][42]

Odnos sa čovjekom uredi

Kako je upadljiva vrsta, čaplja govedarica je dobila brojne narodne nazive. Ona se obično odnose na njen običaj slijeđenja stoke, pa je tako dobila i hrvatski naziv. Njen arapski naziv, abu qerdan, znači "otac krpelja", a dobila ga je po velikom broju parazita u blizini kolonija tokom sezone parenja.

Ona je popularna ptica kod stočara zbog uloge u kontrolisanju broja krpelja i drugih nametnika. Istraživanje u Australiji je pokazalo da su čaplje govedarice smanjile broj muha, koje su dosađivale stoci, tako što su ih kupile direktno sa kože. Zbog toga su i uvezene i na Havaje.

Nisu sve interakcije između ljudi i čaplji govedarica bile korisne. Čaplje govedarice mogu napraviti ozbiljne probleme kada se u velikim jatima hrane blizu aerodroma, a umiješane su i u širenje raznih životinjskih infekcija.

Drugi projekti uredi

 U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: čaplja govedarica
 Wikivrste imaju podatke o: čaplji govedarici

Izvori uredi

  1. ↑ (la) Linnaeus, C. (1758). Systema naturae per regna tria naturae, secundum classes, ordines, genera, species, cum characteribus, differentiis, synonymis, locis. Tomus I. Editio decima, reformata.. Holmiae. (Laurentii Salvii).. str. 144. »A. capite laevi, corpore albo, rostro flavescente apice pedibusque nigris« 
  2. ↑ (fr) Bonaparte, Charles Lucien (1855). „[untitled]”. Annales Des Sciences Naturelles comprenant la zoologie 4 (1): 141. 
  3. ↑ Valpy, Francis Edward Jackson (1828). An Etymological Dictionary of the Latin Language. London; A. J. Valpy. str. 56. 
  4. ↑ „Ibis”. Webster’s Online Dictionary. Webster's. Pristupljeno 15. 03. 2008. 
  5. ↑ McAllan, I. A. W.; Bruce, M. D. (1988). The birds of New South Wales, a working list. Turramurra, N.S.W.: Biocon Research Group in association with the New South Wales Bird Atlassers. ISBN 0958751609. 
  6. ↑ 6,0 6,1 Krebs, Elizabeth A.; Riven-Ramsey, Deborah; Hunte, W. (1994). „The Colonization of Barbados by Cattle Egrets (Bubulcus ibis) 1956–1990”. Colonial Waterbirds 17 (1): 86–90. DOI:10.2307/1521386. 
  7. ↑ Sheldon, F. H. (1987). „[http://elibrary.unm.edu/sora/Auk/v104n01/p0097-p0108.html Phylogeny of herons estimated from DNA-DNA hybridization data. ”]. The Auk 104: 97–108. 
  8. ↑ McCarthy, Eugene M. (2006). Handbook of Avian Hybrids of the World.. Oxford University Press. str. 190. ISBN 0195183231. 
  9. ↑ Krebs, E. A.; Hunte, W.; Green, D. J. (2004). „Plume variation, breeding performance and extra-pair copulations in the cattle egret”. Behaviour 141 (4): 479–499. DOI:10.1163/156853904323066757. 
  10. ↑ 10,0 10,1 „Cattle Egret”. All about birds. Cornell Laboratory of Ornithology. Pristupljeno 28. 02. 2008. 
  11. ↑ Biber, Jean-Pierre. „Bubulcus ibis (Linnaeus, 1758)” (PDF). Appendix 3. CITES. Arhivirano iz originala na datum 2008-04-10. Pristupljeno 16. 03. 2008. 
  12. ↑ Drury, William H.; Morgan, Allen H.; Stackpole, Richard (July 1953). „General notes” (PDF). The Auk 70: 364–365. Arhivirano iz originala na datum 2011-06-07. Pristupljeno 2011-06-25. 
  13. ↑ Martin, G. R.; Katzir, G. (1994). „Visual Fields and Eye Movements in Herons (Ardeidae)”. Brain Behavior and Evolution 44: 74–85. DOI:10.1159/000113571. 
  14. ↑ Rojas, L. M.; McNeil, R.; Cabana, T.; Lachapelle, P. (1999). „Behavioral, Morphological and Physiological Correlates of Diurnal and Nocturnal Vision in Selected Wading Bird Species”. Brain Behavior and Evolution 53: 227–242. DOI:10.1159/000006596. 
  15. ↑ Katzir, G.; Strod, T.; Schectman, E.; Hareli, S.; Arad, Z. (1999). „Cattle egrets are less able to cope with light refraction than are other herons”. Animal Behaviour 57 (3): 687–694. DOI:10.1006/anbe.1998.1002. PMID 10196060. 
  16. ↑ 16,0 16,1 Telfair II, Raymond C. (2006). "Cattle Egret (Bubulcus ibis), The Birds of North America Online (A. Poole, Ed.). Ithaca: Cornell Lab of Ornithology; Retrieved from The Birds of North America Online doi:10.2173/bna.113
  17. ↑ 17,0 17,1 17,2 Martínez-Vilalta, A. & A. Motis (1992) "Family Ardeidae (Herons)" in del Hoyo, J.; Elliot, A. & Sargatal, J. (editors). (1992). Handbook of the Birds of the World. Volume 1: Ostrich to Ducks. Lynx Edicions. ISBN 84-87334-09-1 401 Uneseni ISBN nije važeći.–402
  18. ↑ „First cattle egrets breed in UK”. BBC News. 23. 07. 2008.. Pristupljeno 24. 07. 2008. 
  19. ↑ Nightingale, Barry; Eric Dempsey (2008). „Recent reports” (PDF). British Birds 101 (2): 108. Arhivirano iz originala na datum 2009-11-10. Pristupljeno 2011-06-25. 
  20. ↑ „Flying in to make new friends”. Irish Independent, 15-Jan-2008. 
  21. ↑ Maddock, M. (1990). „Cattle Egrets: South to Tasmania and New Zealand for the winter” (PDF). Notornis 37 (1): 1–23. Arhivirano iz originala na datum 2009-03-26. Pristupljeno 2011-06-25. 
  22. ↑ Arnold, Paula: Birds of Israel, (1962), Shalit Publishers Ltd., Haifa, Israel. p. 17
  23. ↑ Botkin, D. B. (2001). „The naturalness of biological invasions”. Western North American Naturalist 61 (3): 261–266. 
  24. ↑ Silva, M. P.; Coria, N. E.;Favero, M.; Casaux, R. J. (1995). „New Records of Cattle Egret Bubulcus ibis, Blacknecked Swan Cygnus melancoryhyphus and White-rumped Sandpiper Calidris fuscicollis from the South Shetland Islands, Antarctica” (PDF). Marine Ornithology 23: 65–66. 
  25. ↑ Dutson, G.; Watling, D. (2007). „Cattle egrets (Bubulcus ibis) and other vagrant birds in Fiji”. Notornis 51 (4): 54–55. 
  26. ↑ Mullarney, Killian; Svensson, Lars; Zetterstrom, Dan; Grant, Peter (2001). Birds of Europe. Princeton University Press. ISBN 0691050546. 
  27. ↑ Hilaluddin; Kaul, Rahul; Hussain, Mohd Shah ; Imam, Ekwal; Shah, Junid N.; Abbasi, Faiza; Shawland, Tahir A. (2005). „Status and distribution of breeding cattle egret and little egret in Amroha using density method” (PDF). Current Science 88 (25): 1239–1243. 
  28. ↑ Skerrett, A; Bullock, I; Disley, T (2001). Birds of Seychelles. Helm Field Guides. ISBN 0-7136-3973-3. 
  29. ↑ Marchant, S.; Higgins, P.J (1990). Handbook of Australian, New Zealand and Antarctic Birds, Volume 1 (Ratites to Ducks). Oxford University Press. ISBN 0-19-550368-3. 
  30. ↑ Kushlan, James A.; Hancock, James (2005). Herons. Oxford University Press. ISBN 0198549814. 
  31. ↑ Beruldsen, G. (2003). Australian Birds: Their Nests and Eggs. Kenmore Hills, Qld: self. str. 182. ISBN 0-646-42798-9. 
  32. ↑ Fujioka, M.; Yamagishi, S. (1981). „Extra-marital and pair copulations in cattle egret”. The Auk 98: 134–144. 
  33. ↑ McKilligan, N. G. (1990). „Promiscuity in the cattle egret (Bubulcus ibis)”. The Auk 107: 334–341. 
  34. ↑ Phalen, David N.; Drew, Mark L.; Contreras, Cindy; Roset, Kimberly; Mora, Miguel (2005). „Naturally occurring secondary nutritional hyperparathyroidism in cattle egrets (Bubulcus ibis) from central Texas”. Journal of Wildlife Diseases 41 (2): 401–415. 
  35. ↑ McKilligan, Neil (2005) (PDF extract). Herons, Egrets and Bitterns: Their Biology and Conservation in Australia. CSIRO Publishing. str. 88–93. ISBN 0643091335. 
  36. ↑ Siegfried, W. R. (1971). „The Food of the Cattle Egret”. Journal of Applied Ecology 8 (2): 447–468. DOI:10.2307/2402882. 
  37. ↑ Fogarty, Michael J.; Hetrick, Willa Mae (1973). „Summer Foods of Cattle Egrets in North Central Florida”. The Auk 90 (2): 268–280. 
  38. ↑ Chaturvedi, N. (1993). „Dietary of the cattle egret Bubulcus ibis coromandus (Boddaert)”. Journal of the Bombay Natural History Society 90 (1): 90. 
  39. ↑ Grubb, T. (1976). „Adaptiveness of Foraging in the Cattle Egret”. Wilson Bulletin 88 (1): 145–148. 
  40. ↑ Burger, J.; Gochfeld, M. (1993). „Making Foraging Decisions: Host Selection by Cattle Egrets Bubulcus ibis”. Ornis Scandinavica 24 (3): 229–236. DOI:10.2307/3676738. 
  41. ↑ Cunningham, R. L. (1965). „Predation on birds by the Cattle Egret” (PDF). The Auk 82: 502–503. Arhivirano iz originala na datum 2011-06-07. Pristupljeno 2011-06-25. 
  42. ↑ Feare, C. J. (1975). „Scavenging and kleptoparasitism as feeding methods on Seychelles Cattle Egrets, Bubulcus ibis”. Ibis 117: 388. DOI:10.1111/j.1474-919X.1975.tb04229.x. 
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Čaplja_govedarica&oldid=41415779